Prva izložba u Galeriji Forum otvorena je 14. srpnja 1969. godine, a s njom je predstavljena i programska koncepcija galerije.
U tadašnjoj galerijskoj prezentaciji umjetničkog djela Galerija Forum unijela je znatne programske i organizacijske promjene, pokrenuvši izložbenu djelatnost na visokim profesionalnim kriterijima i znatno obogaćujući likovnu produkciju u našoj sredini. No, treba istaknuti da je čestim samostalnim izložbama uglednih umjetnika, (što se u kasnijem razdoblju iščitava u impresivnom nizu!) dinamizirala izložbenu djelatnost na zagrebačkoj i hrvatskoj likovnoj sceni.

Društveno je aktualizirala i stručno problematizirala u profesionalnoj galerijskoj obradi polivalentnost suvremenog likovnog jezika, čime je Galerija Forum davala itekako vrijedan prilog u promicanju tih vrijednosti u hrvatskoj i europskoj umjetnosti i kulturi, izrastajući iz izložbe u izložbu u autoritativnog promotora i promicatelja visokih likovnih vrijednosti.
"Ova inicijativa", pišu u programskom tekstu njezini utemeljitelji 1969.godine, "potekla je i kao posljedica uvjerenja da je našem gradu potrebna galerija komornog karaktera (i ne samo jedna) koja bi oko sebe okupljala umjetnike, prezentirala njihova ostvarenja domaćoj sredini i maksimalno ih otvorila svijetu... Koncepcijska vrijednost za sve vrijednosti koje određuju našu likovnu sadašnjost i predviđaju budućnost jest i ostaje njen pokretač – dakle, galerija će nastojati da prati sve ono što je živo i vrijedno u okviru široko zacrtanog spektra svoga djelovanja, da okuplja i širi broj svojih članova koji će svoje interese moći ostvariti u društvenoj funkciji galerije."

U knjizi "Galerija Forum 1969. - 2009." kronološki je dokumentirana povijest ove ugledne i kultne institucije uz niz fotografija brojnih sudionika i posjetitelja izložbi, kao i reprodukcija plakata, kataloga i pozivnica.

„Početak je polovica svega“ – jedna je od najdojmljivijih izreka što su ih pitagorovci nazivali homoía, „sličnosti“, i kojima su jezgrovito izražavali svoj pogled na život u enigmatskom obliku.
Prema svjedočenju Heraklida Pontskog, Pitagora je vodio učeni razgovor s Leontom, fliuntskim tiraninom koji se veoma divio njegovu geniju. Kad ga je upitao u koje se umijeće najbolje razumije, Pitagora je odbio atribut „mudraca“ sophós i odgovorio da je on filozof philo-sophós. Na pola puta između boga i čovjeka, filozof će odsada biti to zagonetno biće što baca spokojan pogled na teatar života…
Moralne preokupacije i vjerski propisi pitagorizma mogu nam se učiniti neobičnim, a načela njegove spoznaje dalekim od potreba naše znanosti. A ipak, ne može se poreći da je pitagorovska filozofija izvršila znatan utjecaj u svim domenama znanja, od matematike i astronomije do muzike i umjetnosti.

Nijedno pitanje ne izaziva više strastvenih rasprava od proučavanja skupina zvanih tajna društva. Međutim, lako je primijetiti da je svako vrijeme pod tajnim društvima podrazumijevalo najrazličitije skupine: smatralo se i da cijeli narodi, poput primjerice Židova, djeluju tajno i u sjeni. I nekim vjerskim redovima, na primjer jezuitima, pripisivale su se raznorazne podzemne spletke... Ova nas knjiga vodi kroz povijest tajnih društava; počinje od inicijacijskih organizacija drevnog svijeta, a završava političkim, pa čak i zločinačkim društvima skrivenim od očiju javnosti. Na kraju nudi nam jednu fantastičnu i fascinantnu temu za razmišljanje: postoji li jedno ili ima više supertajnih društava koja gospodare sudbinom svijeta? Osnova strastvene fabule Foucaultova njihala, tog bestselera Umberta Eca, temelji se upravo na tome.

Po mišljenju njegovih suvremenika, ugled Babilona bio je nenadmašan. Nijednom gradu na svijetu nije se više zavidjelo, nije ga se više bojalo, divilo mu se i kudilo ga, nijedan nije bio češće razaran i ponovo podizan. Njegovu velebnu izgledu i životu njegovih stanovnika ritam su davala velika kraljevstva u drevnoj povijesti Bliskog istoka. Svaki moćni vladar, bio mu prijatelj ili neprijatelj, želio ga je osvojiti, utisnuti mu svoj pečat, uljepšati ga ili uništiti. Babilon je bio duhovno i intelektualno srce cijele Mezopotamije, obasjao je civilizirani svijet.

Prema Mircei Eliadeu, poznatom povjesničaru religija, današnji čovjek živi u radikalno desakraliziranom svijetu. Ali, kako to kroz mnoga svoja djela Eliade dokazuje, samim time potreba za sakralnim nije nestala. Također, komparativni studij religija naveo ga je na misao da je sakralno bitna sastavnica strukture ljudske svijesti, a ne samo prolazni trenutak u povijesti iste svijesti. Uvažavajući ovakav stav, autor ove knjige poziva se i na mnoge druge istraživače (poput G. Dumezila, R. Otta, M. Webera itd.) s istom težnjom; pored homo sapiensa, homo erectusa, homo fabera. homo economicusa, homo demensa... i ostalih mnogostrukih izražaja kompleksne naravi ljudskog biča, otvara se mogućnost i za homo religiosusa.