Prisjećajući se glasno jedne od svojih starijih – i nadasve uspjelih – slika s izložbe u Forumu 1980. Vatroslav Kuliš je spomenuo i lucidnu dijagnozu Danijela Dragojevića koji ju je pohvalio jer - njome slikar nije htio reći ništa. Kako različita pozicija od ove izložbe kojom slikar kani kazati sve!
I kao prijatelj koji i danas bolno osjeća gubitak prijatelja i kao slikar koji ne samo da dobro poznaje „subjekt“ već ima i golem višak emocionalnog prtljaga s kojim je ušao u ovaj osebujni portretni projekt.
Kuliš je s portretima odavno „na ti“. Pače, u ugljenu i olovci još kao student je portretirao mnoge viđene „face“ u seriji portreta-ilustracija koje su objavljivane u „Vjesniku“ uz prigodne tekstove Veselka Tenžere, autor je službenog „saborskog“ portreta Stjepana Mesića – davši mu dakako svoj jaki koloristički pečat i ekspresionistički začin, tako neočekivan i neobičan za standarde protokolarne portretistike. No, bili su to ipak samo – poslovi.
Portreti Darka Glavana posve su druga priča. Naravno, u njima je sadržana i prepoznatljiva Kuliševa gestualnost i dobro znana, kako bi to kazao i sam Darko, „vibrantnost slikarskog polja“ koje su glavne odrednice njegova zagovora „iskonskog slikarstva".
Baš kao što ga u recentnijim radovima nadahnutih „prirodom“ nije zanimao konkretan motiv već cjelovitost kao poticaj za osobnu „sliku“ materijaliziranu prvenstveno u boji i svjetlosti i u Glavanovim portretima Kulišev izraz nije samo prikaz odabranog motiva već – baš kao i na radovima iz ciklusa „Herbarium pictorium“ - i svjevrsni “seizmograf umjetnikove ličnosti – duše” (Miroslav Gašparović).
Kulišov niz Glavanovih portreta osebujni je stoga puzzle koji, mada funkcionira i kao samosvojna pojedinačna vrijednost, spojen u cjelinu, nudi još slojevitiju duboko osobnu i proživljenu vizuru portretiranoga.
„Balada o kvarnerskom zaljevu“ i bez mornarske majice i naslova koji je parafraza „Balade o slanom moru“ - remek djelo Darkovog omiljenog stripovnog autora Corta Maltesea čiji je crtež s posvetom desetljećima čuvao u radnoj sobi poput relikvije - kompozicijom i koloritom Kulišov je double-feature portret Glavana kao zavičajno „determiniranog“ vrhunskog poznavatelja i strastvenog ljubitelja stripa. Slično „intonirana“ „Kostrena“ još izravnije upire prstom na Glavanovo, nikad kampanilistički iskazano, otrcano i banalizirano, mediteransko naslijeđe i zavičajnost.
„Rockerski“ Glavanov portret bitno je pak drugačiji. Dijelom zbog izravnih citata rješenja njegove esencijalne knjige o punku, ali i zbog grafitima nalik ispisane poruke koja kao da se na sliku doselila sa uličnih zidova te ukupne atmosfere građene pozajmicama iz rockerskog punk imaginarija.
Možda najosobniji je rad „Rijeka – Zagreb“ s kolažnim umetcima razgledničarskih vizura dvaju ključnih Glavanovih „adresa“ koje se zrcale u staklu njegovih naočala te Kuliševim reiserovskim linijama i prozračnim teksturama kakve su, valjda, i primjerene za portretiranje prijatelja koji još živi samo u sjećanju i snovima. Moglo bi se čak reći da je u kompozicijskom smislu „Rijeka – Zagreb“ logičan nastavak svih onih bjelina kojima je eksplozijama iz „Riffova“ i „Herbarium pictoriuma“ Kuliš izborio „pravo“ na sugestivnu čistoću „praznog prostora“ .
Slikarstvo Vatroslava Kuliša je uvijek bilo i „slikarski pošteno“ i „bazično“ – u onom najpozitivnijem smislu vjere u bojom isprljane ruke i energičnu gestu - što su, dakako, i obilježja ove izložbe.
Kao „onaj treći“ koji je s Kulišem i Glavanom dijelio i prijateljstvo i trpezu, male noćne razgovore i likovno - glazbene strasti, duboko sam uvjeren da bi i Darko – koji je osobito volio i ove „prateće“ slike o kojima je i sam pisao i govorio za izložbe u splitskoj „palači Milesi“ – bio itekako zadovoljan. Baš kao Vat i ja.
Zlatko Gall
Lipanj 2010. |
