Razvojna svijest
Slikar je gospodar svih stvari
koje bi čovjeku mogle pasti na pamet….
Ako želi vidjeti ljepote koje bi ga opčinile,
on ih može stvoriti …
Ono što je svemiru esencijalno...
On to već ima u glavi
A zatim i u rukama koje su toliko izvrsne
Da istovremeno stvaraju proporcionalnu
harmoniju u jednom jedinom pogledu koji čini stvari.
Leonardo da Vinci (Traktat o slikarstvu)
Slikarska djela Janne Greibesland djeluju kao vizualni dojmovi jedne intuicije. Oblici neke arhaične svijesti, prvobitne i nesvjesne.
Istraživanje umjetnice preuzima oblik nesvakidašnje osjećajnosti koja istražuje dimenzije stvarnog; instinktivno je otvorena i usmjerena prema dubokom smislu postojanja.
Upoznala sam Janne putem njenog slikarskog izraza te sam odmah prepoznala jedan kod. Jedan leksik koji se ne koristi simbologijom ili citatima nego prenosi osjećaj pripadnosti prirodnoj dimenziji koja prelazi i nadmašuje osjećanje mjesta kao identiteta, da bi se kasnije osuštinila u percepciji drugih prostora u kojima se sve kontinuirano stvara i istovjetno je stvaratelj u jednoj pregnantnoj prapočetnoj, molekularnoj viziji ljudske biti. Slikarski nacrt tako isprepliće područja drevne i plodne kulture koja transverzalno veže ljudski rod za ljudski rod, od Norveške do Sicilije, od keltske i normanske povijesti do naše današnje.
U dimenziji koja ruši prostorno-vremenske udaljenosti te ikakve predrasude ili nejasne težnje, Janne istraživačima umjetničkog prostora čudesno nudi zaustavljeno vrijeme ne bi li istražili osobni položaj u odnosu na egzistencijalno iskustvo, bez pravila koje su im nametnule škole ili tradicije, bez ograničenja misli ili stila koji bi mogli spriječiti slobodan protok emocija, otkrivajući nam paralelan svijet u kojem umjetnost dodiruje rubna područja svijesti i iz njih se hrani, od predaka nasljeđeni stvaralački dašak formirane materije koja lebdi među prvobitnim jekama.
Tvar koja poprima svoj oblik tijekom puta, prateći vodoravne putanje stvarnosti koja se može iskusiti te one okomite sveprisutnog vremena, svjedoka i božanskog čuvara ljudske povijesti.
Platno je mjesto susreta dviju dimenzija: Janne ne reproducira stvarnost niti zamišlja nadrealnost. Njezine slike predstavljaju međuprostor između ljudskog i beskonačnog, onaj oprezni prostor koji odvaja i istovremeno veže Ja s ljudskom dimenzijom vječnog.
Slikarski izraz prožet dubokim smislom svetog, shvaćen ne u svjetlu osobite ritualnosti, već sfere i kvalitete ljudskog osjećaja, s predispozicijom za maksimalno uzdizanje duhovnosti usmjerene prema beskonačnosti: glavni put i smjernica za ustanovljavanje intimnog odnosa s najautentičnijim izrazom vlastitog unutarnjeg svijeta te projekcije Sebe u univerzalnom smislu, razgovarajući na toj razini s onim koji odluči podijeliti to iskustvo.
Ljudskoj duši se na pragu vječnosti prikaže svjetlost koja iz tamnih labirinata s one strane izranja, intenzivna i osvjetljujuća ne bi li obasjala oblike opipljive stvarnosti: otvara se prolaz za istraživački put među kubičnim i kuglastim oblicima koje nastanjuju slikarski prostor, zrcalna slika unutarnje dubine u svojoj višestoljetnoj slojevitosti.
Ako jezik Greibesland ne namjerava saopćiti i prenijeti konceptualni ili tematski sadržaj, sigurno je da upotrijebljeni oblici izravno upućuju na vrijednost figura: kubus, preobražaj zemlje u opoziciji na nebo, također predstavlja, na drugom nivou, stvoreni svemir, izolirani trenutak između zemlje i neba, čija anti dinamička struktura ukotvljena sa četiri strane, sadrži ideju učvršćenja i stabilnosti, iako je prožeta i prelijevajućim ograncima koje odaju unutarnje vibracije.
Alterum ove misli se uobličuje u kružnici, geometrijskoj formi u kojoj je nemoguće razlučiti incipit od svrhe, dakle princip od kojeg je sve poteklo i kojemu se sve vraća. Ne postoji prvobitni početak nego novi početak u kontinuiranom odvijanju prvobitnog. Dok kugla predstavlja tekuće kretanje s okruglim i kontinuiranim tijekom, zastoj i stabilnost pripadaju uglastim formama čvrstih linija te s izbočinama kiparske solidnosti.
Slikarski prostor, oživljen ćelijama (malim sobama), postaje mikro svijet u kojem prostori, napušteni od strane proživljenih oblika života, sukladno s biološkim mehanizmima, se pretvaraju u šupljine praznog u kojima se putem nasljeđa pred-postojećeg stvaraju osnove novog postajanja.
Praznina, ključni element za prolaz putevima labirinata unutar slike, ostaje okolo svih elemenata prostor u kojima čovjek gradi svoje vlastite puteve uspona sa zemlje na nebo.
Stepenice, koje su često prisutne u djelima, su arhitetonska očevidnost toga:”viditque in somnis scalam stantem super terram et cacumen illius tangens caelum” (“Vidješe u snu stepenice koje su započinjale na zemlji a čiji je vrh dopirao do neba” – Jakov, Knjiga postanka 28,12-13).
Također i vrata, rastvor prema nevidljivom, upućuje na ideju nebeskih vrata.
Umjetnica tako razrađuje univerzalni jezični sistem koji otkriva izvor novih sugestija, prožimajući prostore koji istražuju neočekivane prostranosti i širine.
Frenetičan ples materije i boje poplavljuje netaknuta i neokaljana platna ateljea umjetnice: kompleksan put koji od kaosa kreće prema potrazi za harmonijom i skladom, otkrićem, Bogojavljanjem svemira, one ravnoteže unutar univerzalnog sustava u kojoj čovjek traži svoju istinu.
Beskrajne samoće i vječne daljine su emotivni okvir složenosti puta skandiranog osjećajem izgubljenosti i ograničenosti koji se može osjetiti pred nečim veličanstvenim i uzvišenim te neprestana potraga za svojom prostranošću.
To je kompleksan dijalektički proces, u kojemu emocije nadilaze razum te su često izražene na konfliktualan i prodirući način. Umjetnica, dakle, ne nudi svijet izdignut iz nemira nego jednu misao koja proizlazi iz obrade postojećih suprotnosti te je usmjerena prema njihovom progresivnom posredništvu.
Jannein put, privilegirana vrata prema beskonačnom, jest umjetnost; a svjetlost je duša pulsirajuće materije.
Način kojm se ovaj proces dovršava i ispunjava je otimanje slike, kontinuirana intervencija pobiranja materije, gurajući boju u izvidnicu prema trodimenzionalnim površinama skrivenim ispod akrilnih slojeva; upad tehničkih instrumenata prema svjetlu koje proizlazi iz dubine podloge ne bi li na kraju došlo do pojednostavljenog prikaza, sačuvanog u sadržajima platna, male jezgre koja zaokružuje onaj imaginarni dio od predaka nasljeđenog mikro svemira, sposobnog prevesti u izražajnu snagu sintetiziranih formi duhovno nadahnuće, čistu želju za vječnošću te duboki osjećaj mističnosti svemira, izražavanje beskrajnog u svršenoj dimenziji.
To je postupak koji omogućuje identifikaciju početne žarišne jezgre, svjetlosti, prvobitne magme čija snažna i pregnantna suština obilježava energetske kanale putem kojih se slijeva iz jedne dimenzije u drugu. Krateri, vrtlozi i virovi su prijelazi koji se spuštaju s površine u potonule dubine, kao ukorijenjenje života u zemaljskoj dimenziji.
Struktura slika je određena postojećim odnosima među bojama, sjenama, prazninama te rigoroznom meditacijom koja dovodi do racionalnog pojednostavljenja sastavnih elemenata reduciranih na njihove osnovne linije.
Od sjaja i blistavosti cjeline počinje perceptivni put pojedinih dijelova: oblika, prostora, praznina, pokreta, brojnih dimenzionalnih, optičkih i perceptivnih varijacija boja te skladnih kombinacija tonova uvjetovanih svjetlom, koji otkrivaju visoku slikarsku kvalitetu tehnike.
U ovim djelima svaki element – užarenost svjetla koje privlači osjetila, perspektivna ravnoteža te čistoća oblika, umjereni ritam linija, skladni dijalog elemenata zahvaljujući izuzetnom kromatskom osjetu – su takovi da uzvisuju osjetilnu percepciju do poezije.
Time izvire na površinu velika profinjenost koja pripada Janneinom slikarstvu, ali koje je i u bliskoj vezi s njezinim ženskim svemirom: potpuno ženska empatija koja povezuje slikarstvo sa srcem egsistencijalnog procesa, spontano ali na uzoran način izražavajući nezamjenjivu ulogu žena u stvaranju prirodnog procesa, esencijalnog za shvaćanje životnog ciklusa.
Umjetnički jezik koji nasljeđuje onu Razvojnu Svijest utjelovljenu u mitu Demetre, kume pohoda Drugog Smisla po putevima Akragasa, u kojeg se izložba norveške umjetnice suvislo uklapa označavajući u potpunosti magičnu crvenu nit između povijesti i suvremenog, putovanje koje se rodilo daleko, a u slikarstvu se pripovijeda.
Svijest je primarna stvarnost. Eugene Wigner, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku.
Serena dell’Aira |
