Slikar Zlatko Keser, jedna od najautentičnijih umjetničkih pojava hrvatskog slikarstva, akademik i dugogodišnji profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ostavlja neizbrisiv trag na horizontu hrvatske likovne scene 20. stoljeća. Svojom silovitom fantazmagoričnom imaginacijom i izrazito dinamičkom izvedbom bremenitom najrazličitijim slojevima značenja, ovaj slikar zadužio je mnoge generacije mladih umjetnika. Ovo je izložba koja dokazuje kako se neiscrpan imaginarij ovog umjetnika prenosio na studente njegove klase u uzajamnoj interakciji. Zajednička poveznica radova ovih 9 mladih umjetnika je crpljenje impulsa iz poetika modernizma i postmodernizma, ali i evidentan užitak u slikanju te shvaćanje slikarstva kao misije, kao jedinog načina djelovanja. To apsolutno podređenje i služenje umjetnosti baštinili su od profesora Kesera, a sam čin nastajanja djela nalikuje gotovo na magijski obred. Stoga je ovo prigoda da se na dostojanstven način pozdravimo od profesora Kesera budući da mu je ovo posljednja generacija studenata, te da mu se zahvalimo na neizmjernom trudu i silnoj, bezgraničnoj imaginaciji.
Martina Grlić
Slike ove mlade slikarice su monokromije s blagim varijacijama u tonalitetu boja. Martina gradi svoje slike mnoštvom gustih nakupina mrlja koje čine hrapavu, reljefnu površinu, tehnikom koju možemo nazvati ublaženim enformelom. Nježne i prigušene boje omekšavaju grubost ovoga postupka, te se zgušnjavaju u sveopćem kovitlacu u donjem, nešto tamnijem dijelu slike. Upravo zbog tih gustih, bjeličastih, magličastih formi, ovim radovima prevladava meditativno, gotovo svečano ozračje puno tihe poezije. Minucioznost izrade, visoki stupanj koncentracije i dosljednost vlastitom načinu izražavanja, odlike su rada ove perspektivne mlade umjetnice.
Mario Kolarić
Iako student grafike, Mario je vrlo blizak senzibilitetu Keserovih studenata. Izraziti grafizam poteza lako je uočljiv na njegovim crtežima, kao i na velikom radu u drvu kojeg ovdje izlaže. Drvenu je površinu tretirao sitnim urezima koji se raspoznaju tek izbliza, i tek kada se dovoljno približimo radu otkriva nam se čitavo bogatsvo znakovlja gotovo kaligrafskog karaktera.
Mario ne upotrebljava boje već ostavlja drvenu plohu u svoj njenoj sirovoj, goloj ljepoti. Naziv rada ‘Moj vrt je moje utočište’ sugerira nam metafizičke vrtove koji su kao mentalne slike u autoru prethodile realizaciji ovog rada.
Anita Kuharić Smrekar
Radovi ove slikarice nastaju uvijek bolno, sporo i s puno promišljanja. Njene slike su procesi, traženja, davanja i uzimanja. Svaki potez je pomno promišljen i kontroliran usprkos snažnom ekspresivnom rukopisu i naoko spontanoj gesti. Centralnu poziciju u njenim slikama ima ljudski lik, reduciran i shematiziran na crni znak koji stalno varira na svojim slikama. Tom simbolu humanosti konfrontira po jedan geometrijski lik u nekoj od primarnih boja, držeći time cijeli rad u konstantoj napetosti, a sve je uronjeno u amorfnu masu koja čini dramatičnu, uzdrhtalu, sveprožimajuću pozadinu.
Leon Landeka
Već samim imenom rada ‘Nova Arkadija’, kao i ogromnim formatom slike, Leon nam sugerira svoj umjetnički credo, a to je glorifikacija života i njegove radosti. Nekoliko lebdećih figura u zaigranom plesnom ritmu plove u bestežinskom plavetnilu koje ih dematerijalizira i rastapa. Namjernom arhaičnošću i redukcijom prizora, ti likovi prizivaju nešto arhetipsko poput drevnih pećinskih slika, neopterećeni gravitacijom ili kompozicijskim pravilima. Po ushićenom i gotovo ekstatičkom ozračju, ova slika može se usporediti s vedrinom Matisseovog ‘Plesa’.
Marin Majić
Polazište za svoja kreativna istraživanja Marin nalazi u suvremenom digitalnom svijetu. Stoga su njegova platna velikih formata u cijelosti prekrivena ‘pikselima’, malim pravokutnicima zamućenih obrisa koje nalazimo u svakodnevnoj pojavi, digitalnoj fotografiji. Po uzoru na njih, slikar fragmentira svoje slike na stotine razlomljenih komadića tvoreći kristalične pejzaže u kojima je utopljen usamljeni lik djeteta. Iako je taj lik sitan, sam i nemoćan, glavni je akcent slike na koji je skoncentrirana sva pažnja. Autor nam poručuje da dječakova prisutnost ipak nadvladava kontaminirani svijet masovne tehnologije. Stoga su Marinova djela u biti duboko humanizirana, usprkos razmrvljenoj slici svijeta koju nam autor podastire. Digitalna tehnologija u ovom slučaju služi kao polazište za daljnja istraživanja, pri čemu se autor služi tradicionalnim načinom rada.
Pavle Pavlović
Slika ‘Povratak’ monumentalan je diptih koji koketira s poetikom pop-arta. Dopadljivim bojama, lakoćom čitljivosti i dekorativnošću, autor jetko kritizira stečevine masovne popularne kulture. Naoko podilazeći ukusu najšire publike, Pavle nas upozorava na opasnost od sve moćnije industrije masovne zabave koja nas svakodnevno apsorbira na svim poljima. Iako vedri i lako konzumirani, Pavlovi radovi prvenstveno govore o otuđenosti i povratku Čovjeku. Njegove slike su nastale prema fotografijama iz časopisa, koje uvećava i kistom prenosi na platno kroz filtar vlastitih duševnih stanja.
Bruno Pogačnik
Bruno najradikalnije prihvaća enformelističke metode slikanja te u svome djelu često koristi neumjetničke materijale kao pijesak i zemlju te teški, sumorni, zemljani kolorit. Ovdje izloženo veliko platno cijelo je ispunjeno zamagljenim figurama koja zlokobno zure u promatrača. Njihovi obrisi su samo naznačeni crnim nemirnim linijama, te kao da su prekriveni koprenom. No u sredini te galerije halucinantnih likova ističe se jedno bijelo lice, koje nam se osmjehuje dječjom nevinošću. Je li je to Brunin ‘novi čovjek’ koji anticipira neko novo, sretnije i neiskvareno društvo i koji s vedrinom poručuje da ipak postoji bolje sutra, ili je to samo jedan tračak nade u beskonačnom kovitlacu mučnog egzistencijalnog žrvnja zvanog život, na promatraču je da odluči sam.
Zdenko Radovanić
Zdenkovo snažno gestualno slikarstvo s naglašenom materijalnošću ima uporište u tradiciji enformela, iako ne koristi karakteristične destruktivne metode kao paljenje, razbijanje i slično. Njegove slike izgledaju naoko spontane, no one su strogo kontrolirane i pomno promišljene. Zdenkovi radovi se mogu shvatiti kao osebujni prikaz strukture ljudskog tkiva u procesu dezintegracije, metastaziranja. Stoga je više nego jasna autorova metafora društva u propadanju i svih njegovih anomalija. Plavobijele goruće žile boje pulsiraju na tamnoj enformelističkoj pozadini, poput žitke mase rastvaraju platno odajući nam autorov mučan i kritički doživljaj svijeta.
Marko Zeman
Marko kombinira elemente iz suvremene masovne kulture koje aplicira na grube, taktilne površine enformelističkog porijekla. Inspiriran fotografijom afričkog dječaka kojeg je vidio na kompjutrski generiranoj slici omota jednog nosača zvuka, Marko reagira na goruću problematiku nepoštivanja autorskih prava i ilegalnog prenošenja muzike i filmova s interneta. Prije su omote radili umjetnici i dizajneri, koji su globalizacijom i omasovljenjem kulture putem interneta izgubili mogućnost rada, ali i kontakt s potencijalnom publikom. Stoga Marko koristi glavu afričkog dječaka reduciranu na puki likovni znak na hrapavoj i raspucanoj površini poput oronulog zida, kako bi kritizirao i upozorio na ovaj općeprisutan fenomen današnjice.
Ivana Gabrić |
