Jedinstvenost helenističke civilizacije neporeciva je: da bi se to uvidjelo, dovoljno je usporediti pergamsku Akropolu s atenskom. Polibijevu povijest s Tukididovom, stoicizam s platonizmom i klasičnog Perikla s «barokom» (u svakom smislu riječi) Antioha Epifana.
Helenistička civilizacija nema nikakva obilježja dekadencije i pogrešno ju je smatrati tranzicijskim razdobljem., konfuznim i turobnim. Ona je nešto poput baroka Antike, i poput onoga drugog, stjecat će sve prosvjećenije štovaoce.

„Ezoterično“ se često upotrebljava kao sinonim za „inicijacijsko“. Sam je pojam višeznačan, baš kao i pojavljivanje ezoterije u povijesti: od shvaćanja da je priroda puna okultnih potpisa i da postoje nevidljivi odnosi između zvijezda, čovjeka, kovina i biljaka, kroz pojavljivanje okultne filozofije, kako se nazivala u renesansi, kao pokušaja otkrivanja misterija nastanka čovjeka i kozmosa, pa sve do negiranja postojanja bilo čega okultnog, u skladu s težnjama racionalističke i pozitivističke znanosti. Ova knjižica daje pregled antičkih i srednjovjekovnih ezoterijskih pravaca, viteških i inicijacijskih društava, renesansnog otkrića philosophia perennis i ponovni uspjeh spisa Corpus hermeticum; ezoteriju u sjeni prosvjetiteljstva i njeno oživljavanje u romantizmu kao i složene okolnosti postojanja ezoterizma čak i u suvremenom, XX. stoljeću.

Šamanizam je jedan od velikih sustava što ih je ljudski duh izumio, u različitim regijama svijeta, kako bi dao smisao događajima i utjecao na njih. Je li šamanizam jedan od prvih religioznih oblika ili određeni način poimanja i tretiranja nesreće? Je li riječ o duhovnom putu namijenjenom eliti ili svima pristupačnoj magijskoj praksi? Je li šamanizam religija? Kako se postaje šamanom i što su duhovi pomagači?
Sam šaman često se označuje riječju koja znači „onaj tko vidi“ ili, ujedno, „onaj tko zna“ i „onaj tko može“. Ova je knjižica i presjek spoznaja o odnosima šamanizma i društva, šamanskih umjetnosti i šamanskog načina liječenja, kao i o odnosu šamanizma i zapadnog čovjeka.

Kabala se bavi najdublje skrivenim i nadasve ključnim pitanjima što se tiču čovjeka, Boga i svijeta. Ona će se u jednom trenutku pretvoriti u teozofiju, to jest opis tajni skrivenog života Boga u njegovu odnosu spram čovjekova života i cjelokupnog stvaranja, obilato pritom crpeći iz riznica metafore i simbola.
Sama riječ „kabala“ ima u sebi nešto paradoksalno s obzirom na tvrdnju da se najosobnije iskustvo kontakta s božanskim uklapa u povijesnu tradiciju. Kabalist u dubini svoje duše eksperimentira s istinom koja se prenosi od pamtivijeka. Tu postoji preklapanje između najintimnijeg iskustva i poruke objavljene na Sinaju. Malo-pomalo kabala će uzeti pod svoje okrilje cjelokupan tradicionalni judaizam – halahu i hagadu, bogoštovlje i etiku, eshatologiju i mesijanizam – tvrdeći da otkriva njegov konačni smisao.

Još od starog vijeka pojavljivala su se lažna lica koja su čovjeku omogućavala da poništi svoju individualnost i da se na području "natprirodnoga" suoči sa snagama koje su jače od njega. Maska po svoj prilici vuče porijeklo iz dvostruke, posmrtne i kazališne funkcije koju je imala u prošlosti, ali i danas često nadahnjuje slikare i obilježava našu svakodnevicu. Maskiranje i prerušavanje neizostavan je dio socijalnog ponašanja čovjeka tijekom bogate ljudske povijesti.