ŽELJKO JERMAN - DESET GODINA POSLIJE

08.07.2016. - 30.07.2016.

Otvorenje izložbe: Petak, 8. 7.  2016. u 20 sati

 

Prošlo je deset godina od prerane smrti Željka Jermana, jednog od najradikalnijih i najhrabrijih hrvatskih suvremenih umjetnika.

Bio je neumoljivi nonkonformist, kako u životu tako i u radu. Kao buntovno 'dijete 68.' nastojao je širiti granice te, redovno nezadovoljan učinjenim, uvijek kretao dalje u negiranju konvencionalnih uzusa, građanskih zahtjeva i poimanja umjetnosti.

Njegovi radovi bili su djelatni izraz otpora prema ljepuškastom, urednom, primjenjenom, upotrebljivom …. Sadržavali su prvenstveno čežnju za istinitim, za (samo)spoznajnim, svjedočili osobni ulog uz razotkrivanje bez ostatka.

Krenuo je od službene fotografije, štoviše kao priučeni fotoobrtnik, no bio je zapravo autentični autodidakt koji je rano prekinuo i redovno gimnazijsko školovanje.

Vrlo brzo Jerman shvaća da nije predodređen za rutinsko zanatsko poslovanje kao ni za produciranuje 'umjetničke fotografije', da je njegov poziv neizvjesniji i teži.

Upušta se tako u sabotažu tehnički dobre fotografije, radi neoštre sive kopije na kojima dodatno intervenira bojom ispisujući različite uzvike, izjave, parole. U tom smislu paradigmatičan je rad, Krepaj fotografijo! iz rane 1973., samo tri godine nakon što je otvorio fotoradnju nazvanu Blow up, kojom je kanio zarađivati za život.

U tim ranim radovima svjedočimo proces negiranja, anihilacije, ali istodobno i proširenja klasičnog fotopostupka, što se manifestira u višestrukim ekspozicijama, sinkronoj primjeni fotogramskih efekata, šaranju i drapanju po emulziji, nanošenju kemikalija neposredno na fotoosjetljivu podlogu. Prenešena slika stvarnosti nije bila dostatna ovom umjetniku-egzistencijalistu, bio mu je potreban neposredni kontakt, dodir, fizički otisak, svjedočanstvo vlastitog traga.

Naglašavanje vlastite prisutnosti koje se u kaotičnom obliku očitavalo u tim prvim radovima, uskoro postaje jasan, izoliran lajtmotiv. Svoju sublimnu eksplikaciju ta tendencija poprima u seriji radova Ostavljam trag. Na fotopapiru (ali i u mokrom betonu i u pijesku) Jerman otiskuje vlastito tijelo, odnosno, opet na fotopapiru, kemikalijama doslovce ispisuje spomenutu programsku izjavu.

Riječ je o snažnom porivu za legalizacijom i afirmacijom vlastitog ljudskog slučaja, sa svim vrlinama, manjkavostima i čežnjama, o legitimiranju vlastitosti u svim njenim pojavnostima.

Snaga samoidentifikacijskog erosa ne obazire se na ukus, pristojnost, socijalnu suzdržljivost, distingviranost, ne pati od prijetvornosti i cenzure. Grčevita, nezgrapna, koji put melodramatska, a potom odmah i duboko dramatična, sugestivna, oslobađajuća gesta - zadobiva u svojoj materijalizaciji onu vrst ljepote koju Beuys naziva sjajem istine (Glanz der Wahrheit).

                                                                               Antun Maračić (iz predgovora izložbi)

 

undefined

 

 

 

O autoru

Željko Jerman rođen je 10.3.1949. u Zagrebu. Godine 1967. prekida redovno školovanje i pokazuje interes za fotografiju.

Prve fotografske radove, aktove i portrete, izlaže 1968. Tada završava i tečaj za fotografiju te polaže ispite za vođenje samostalne fotografske radnje.

Godine 1969. ženi Branku Jurjević koja je česti model na njegovim ranim fotografijama.

U svojoj kući u Voćarskoj ulici br. 5 u Zagrebu otvara 1970. fotografski atelijer Blow up. Od 1972-1974. godine dopisno studira fotografiju (FPS – Famous Photography School).

Od početka sedamdesetih spontano istražuje mogućnosti i ograničenja medija fotografije. Namjerno snima i razvija neoštre i sive fotografije, intervenira kemikalijama, olovkom ili tempera bojama u procesu razvijanja, koristi više negativa, a gotove fotografije reže, trga, pali. Dobiveni rezultat ekspresivno je procesualno djelo, izraz autorovog egzistencijalnog nemira.

Godine 1974. započinje ciklus elementarne fotografije, postupak koji je reduciran na neposrednu upotrebu fotokemikalija na papiru, bez upotrebe fotoaparata. Također, ostavlja trag vlastita tijela na fotopapiru, zatim u pijesku i svježem betonu (1975-1977.). Zanima se za multimedijske postupke, sve češće se koristeći i tekstom u radovima.

Od 1975. počinje izlagati i izvoditi akcije u javnim prostorima sa skupinom umjetnika, kasnije poznatom kao Grupa šestorice.

Tijekom 1977. realizira rad Moja godina koji na najadekvatniji način reprezentira njegove tadašnje umjetničke i životne stavove

Godine 1978., stupa u brak s Vlastom Delimar s kojom će narednih godina realizirati više performansa i akcija. Od te godine počinje pisati kritike i autorske tekstove koje objavljuje u Poletu, Studentskom listu, Danasu, Studiju, Oku…

Polovicom osamdesetih godina intenzivno radi na ciklusima fotoslika, realiziranih ekspresivnim tragovima fotokemikalija na fotopapiru. Taj princip rada, uz neznatne izmjene ostao je konstanta do kraja njegova djelovanja.

Tijekom 1988. godine pisao je kolumne u Studentskom listu.

Godine 1989. stupa u brak s Bojanom Švertasek, a godinu dana kasnije rodio mu se sin Janko.

Godine 1991. gubi sluh nakon teške operacije uha. Zbog toga kao i zbog rata koji započinje u Hrvatskoj, prekida s radom na godinu dana da bi 1992. započeo ciklus Spaljeni svjetloris (izložen u Galeriji Miroslav Kraljević i Karas u Zagrebu).

Od te godine svakog ljeta boravi na Korčuli gdje također intenzivno radi.

Godine 1996. postavlja retrospektivnu izložbu u Modernoj galeriji u Zagrebu.

Od 1998. bio je predavač je na Slobodnoj umjetničkoj akademiji i voditelj Galerije Ghetto u Splitu.

Tijekom 2000. objavljuje seriju feljtona o suvremenim umjetnicima u Jutarnjem listu. Početkom 2006., ti prilozi tiskani su u obliku knjige pod naslovom Zagubljeni portreti.

Od jeseni 2002. pa do kraja života piše kolumnu Egotrip u Zarezu. Posljednja je objavljena tri dana prije njegove smrti.

Izlagao je na pedesetak samostalnih te sudjelovao na preko 200 skupnih izložbi u zemlji i svijetu. Jedan je od najznačajnijih i najinovativnijih suvremenih hrvatskih umjetnika.

Umro je u Korčuli, 17. srpnja 2006.