Trans Balkan dokumentaristički je projekt u fotografsko literalnoj formi koji se bavi transrodnom zajednicom balkanske regije – jugoistočnog dijela Europe.

Nakon zanimljivih kraćih foto eseja koji su se bavili estetkim i društvenim fenomenima na margini društva, Aleksandar Crnogorac kreće s projektom dužeg trajanja kojim putuje u sve dijelove regije kako bi upoznao, intervjuirao i fotografirao pojedince različite dobi, nacionalnosti, religije, socijalne i obrazovne pozadine te najvažnije, raznih stupnjava osobne tranzicije. Tako nastale fotografije i  kratki iskazi fotografiranih prezentirani su u dokumentarističkoj formi  koja je do sada sakupila portrete i kratke priče osoba iz Srbije, Kosova, Crne Gore, Slovenije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Rumunjske, Albanije, Grčke i Turske.

Ponajviše naglašavajući osobno iskustvo pojedinaca, izložba Trans Balkan poziva publiku na upoznavanje trans zajednice. Cilj projekta je povećati vidljivost transrodne zajednice Balkana potičući širu publiku na dublje razumijevanje ove manjine. Izložba donosi tridesetak dokumentarnih fotografija transrodnih osoba s područja Balkana, a koje kontekstualiziraju njihove osobne priče, i probleme, ali i preispituju izazove s kojima se ta zajednica suočava.

Uz fotografije predstavljeni su i biografske crtice osoba te citati i dijelovi razgovora koji promatrača izravno suočavaju s osobnom stranom transrodnosti.

Izložba je premijeru imala u Beogradu, a do sada je gostovala u Novom Sadu,  Zagrebu, Skopju, Prištini, Sofiji, Sarajevu, Tuzli, Podgorici, Tirani, Rimu i Oslu.

Izožba je projekt KIC / Galerija na katu i DOMINO / Queer Zagreb sezonaIzložbu je omogučio Grad Zagreb, This is Domino project i zaklada Solidarna kroz program Kultura u zajednici, kustos je Emil Matešić.

Izložbu je podržala zaklada Solidarna.

U petak, 23. 10. u 17 h, na dan otvorenja izložbe, održat će se i okrugli stol / razgovor na temu transeksualnosti kao nadahnuća.

 

Priznanje moga vlastitog kukavičluka

Trans Balkan  -  fotografije Aleksandra Crnogorca (Srbija)

Aleksandar Crnogorac (1979.) se kroz seriju dokumentarnih fotografija popraćenih kratkim pričama vezanim uz portretirane osobe, bavi transrodnim osobama iz zemalja s područja Jugoslavije. Transrodnost kao biološko - psihološki fenomen u nekoj je  formi duboko ukorijenjen u tradicionalnim kulturama Balkana. Od kninskih virdžina do kosovskih žena koje postaju muškaraci, tradicionalizam onog najtvrđeg tipa, onaj zasnovan na grudi zemlje i krvi, objeručke je stvarao i prihvaćao taj, recimo slobodno, i više nego queer fenomen.

 Crnogorac kroz kratke razgovore sa svojim modelima istražuje motive i život odabranih osoba čija transrodnost ne proizlazi iz tradicijskih temelja. Virdžine i razni oblici tog fenomena u kojem žene postaju muškarcima radi održavanja krvne loze dok i zadnji potomak ne umre ili održavanja prisutnosti 'muške' glave u kući, u mnogim je mjestima visoko štovan oblik žrtve za obitelj i očuvanje iste.

Međutim, transrodnost danas u zemljama nove i mlade demokracije istočnih zemalja, upravo tih koje u svojoj kulturi imaju fenomen virdžina, puna je prezira prema istom konceptu rodne identifikacije i moguće spolne transformacije ako nije vezan za neki oblik očuvanje loze ili imovine, već za poštivanje slobode izbora pojedinaca o njegovu vlastitu načinu i stilu življenja.

Crnogorac kroz sliku i riječ tako daje prostora malo ili nikako zastupljenim manjinama prezentirajući kroz kratke iskaze i portretnu fotografiju  njihovu trenutnu  poziciji u društvu i odnosu društva naspram toga fenomena.

Jednako je važan, barem u mikrokosmosu nekolicine nas kojima je boljitak života zajednice temeljen na davanju jednake šanse svima, psihološki efekt koji transrodne osobe izazivaju u ljudskom biću kroz svoj poriv za identifikacijom unutar drugoga roda izuzev onog koji im je dan rođenjem. Takav oblik hrabrosti vođen nezaustavljivim  porivom za sjedinjenjem psihe s tijelom, unutarnjeg s vanjskim, često je, kao i svaka hrabrost, skupo plaćen čin.

Odjek te hrabrosti, koncentrični krugovi smjelosti koje transrodne osobe šire oko sebe izravni je udar na relativno jasno rodno definirane osobe na kojima počiva svako društveno uređenje. No, ta njihova injekcija hrabrosti, taj primjer življenja i identifikacije sa suprotnim od onoga što im je priroda namijenila, prodire duboko, intramuskularno. Oštro nas bode sve do kostiju, nas koji svoj identitet gradimo na dugogodišnjoj spoznaji i nadogradnji našeg biološko-hormonalnog impulsa i poistovjećivanja onoga što imamo među nogama i onoga što se shodno tome od nas očekuje. No, kao i svaka biološka i psihološka tvorba, naš rodni kao i  bilo koji identitet vrlo je fluidan, podložan promjenama.

Promjena je često izazvana vanjskim saznanjima, dolazi iz neke sljubljenosti našeg unutarnjeg i vanjskog poticaja, a prihvaćanje transrodnih i transseksualnih osoba je ustvari prihvaćanje nas samih u našoj krhkosti identiteta.

Bijes, neprihvaćanje, agresija i druge vezane emocije i radnje (od kojih najblaža i najperspektivnija neka bude zazor nad prikazanim) koje uključuju neki oblik latentne ili izravne agresivnosti naspram ovih heroja roda i smjelosti, dokaz su da je injekcija prodrla duboko do kosti i srži novog tradicionalizma koji svaki oblik drugačijeg često nemilosrdno kažnjava. Navedene emocije nisu ništa drugo negoli prikrivena depresija, neka nedokučiva tuga izazvana otporom da se shvati i razumije onaj ili ona drugačija, odvažna i hrabra.

Transrodne osobe tako u svojoj slobodi i smjelosti umjesto da bivaju herojima jer su otpustile sve kočnice i osvijestile svoju unutarnju bitku ili u rijetkim slučajevima nježnu plimu identifikacije, postaju objekti mržnje i kamen spoticanja raznih spodoba i na koncu predmet rasprava među političkim opcijama.

 Paranoja i želja za uništenjem transrodnih osoba u nekim političkim opcijama postaje toliko velika da je uzdignuta na nivo prepoznavanja kao bitan element razlikovanja. Nečija hrabrost ili sloboda odabira tj. prepoznavanja samoga sebe, tako postaje važno političko pitanje oko kojega se gomilaju agresija i nerazumijevanje. Društvena je klima tada proizvod političke manipulacije, a najmanji krik za jednakošću biva prepoznat i tumačen kao nasilje manjinskih skupina nad jadnom i ugroženom većinom.

 Na ovoj izložbi svjedoci smo svojevrsne avangarde ljudskog roda, a htjeli to ili ne, gledamo i svjedočimo korifejima smjelosti koji su prepoznali i krenuli živjeti pravoga sebe, koji su valutom života kupili sebi pravo i iskreno življenje.

Ja, onaj koji je sebi priznao vlastiti kukavičluk i uvidio njihovu božanstvenost i hrabrost jedino mogu reći da me sram što živim u vrijeme koje treba heroje da bi se nešto promijenilo.

Drugim riječima, jebeš doba koje heroje treba.*

 *Gallileo Galilei u Bertold Brechtovoj drami 'Život Galliejev'

 

Emil Matešić