Koncept ili smisao ljepote u očima je promatrača, ili se time želi reći kako određenje lijepoga ima dublju, iskonskiju dimenziju koja u popularnoj izreci jednostavno govori da se promjenama  u nama samima mijenja i doživljaj lijepoga.

Poljičanin je jedan od onih svjetlopisaca koji su do radova na ovoj izložbi došli kroz evoluciju kako fotografskog stila, tako i osobnog odnosa prema mediju i u krajnjoj liniji objektu fotografiranja.

Njegov fotografski rad unutar uobičajenih okvira vezanih na koncept lijepoga u modnoj fotografiji ili izgradnji slike/ugleda (image making) s izvođačima pop glazbe lako je ostavljao traga u popularnoj kulturi jer je bio zanatski i stvaralački bliži proizvodima s većih i razvijenijih tržišta negoli domaćim uradcima. No, umjetnik najčešće plaća skupu cijenu za svoj razvoj unutar medija i struke kada odabere put u kojem osluškuje kob koja se nad njime nadvija te ga tako neminovno vodi u sukob sa samim sobom, s ustaljenim putevima kojima se kreće. Kreativno odgovorivši na taj sukob, Poljičanin zadržava zanatsku vještinu i inovativnost, no motivi su postali drugačiji.  Modeli, autori, moda, razni proizvodi i pack shotovi više nisu s ovoga svijeta nego su odavno mrtvi, obrađeni su za našu prehranu i pojedeni, u nama su.

Njegovi radovi sada se bave samom srži, nutrinom svijeta koji je prije bio glavni motiv, tako da je sada od svega ostala samo osnovna konstrukcija, kost, tkivo ogoljeno do kraja svoga postojanja. Ovim krajem motiva  i uronom u esenciju sadržaja kojem je prije služio i koji je gospodario njegovim talentom, umjetnik ulazi u filozofsko pitanje tko sam i čemu sada služim i kako koristim svoj talent?

Takvu istraživačku hrabrost i stvaralačko poštenje prema samome sebi usprkos malom tržišnom potencijalu, a visokom umjetničkom dosegu, mogu si priuštiti samo autori koji su završili jedan stvaralački krug i spremno otvaraju novi. Motivi mrtve prirode koja je dodatnim mesojednim postupcima dovedena do vrijednog izloška koji zaslužuje stvaralačku obradu, postavljaju tako i samoga autora u hodogram pripreme motiva i mističnu vezu s istim.

Kadrovi u kojima su gotovo do neprepoznatljivosti dovedeni motivi kostiju i mesa, svojom apstrakcijom otvaraju mnoga značenja i pružaju ljepotu koja se razvija u oku promatrača tjerajući njegovu svijest na nizove zaključaka u manje ili višem uspješnom traganju za smislom viđenog. Kosti tako ponovo nalikuju na mesnata lica jakih osobnih crta, ponovo se pred nama pokazuju dijelovi tijela nabijeni erosom i iznova počinjemo prepoznavati pejzaže. U takvom asocijativnom i povratnom postupku autor dopušta slobodi stvaranja da se kroz rad sama nadograđuje i pronalazi svoja značenja postupkom tako suprotnim od onoga u kojem je stekao iznimnu stručnost i ugled na tržištu.

Takav postupak visoko estetizira ono svakodnevno izbjegavajući dokumentaristički način, bježeći i od subjektivnog dokumentarizma koji traži autora u običnom motivu. Autor koji je pred nama i dalje je onaj isti esteta, stvaralac slika koje ostaju, no ovaj je put je ušao u samu srž našega fizičkog postojanja.

Nakon takvog kreativnog puta, od onoga lijepoga vanjskog prema posebnosti  unutarnjeg, logično pitanje koje se postavlja autoru takve kobi kakvu Poljičanin nosi jest: ‘Kuda dalje otići u potrazi za motivima?’ Odgovor na to pitanje izaći će sam od sebe, u jednom stvaralačkom sukobu koji si on mrtav ladan može dopustiti.

 

Emil Matešić