DANIEL KOVAČ - HUMORESCUE

Ornamenti naše nemoći i tuđeg jada

Svatko od nas ostavlja jedinstven trag u prostoru, neki intenzivniji, a neki gotovo nevidljiv. Tragovi su razni, od objekata i ideja postavljenih ili eteriziranih u javni prostor do tihe, nevidljive egzistencije koja u istome nije ostavila traga, kao da nije ni postojala.

Umjetnici i srodni ostavljači traga koji kroz svoje postojanje ostavljaju vidljiv i iskustveni trag u prostoru često se služe upravo onima koji ne ostavljaju traga kako bi im možda u licemjernoj ili suosjećajnoj namjeri dali mjesto u našoj kolektivnoj povijesti ili sjećanju.

Kovač iz svoje sigurne pozicije građanina Europe, bijelca, obrazovanog,  kreativnog i zaposlenog unutar sustava bavi se politikom u dozvoljenim kodiranim jezicima unutar kojih se osjeća udomaćen, moćan i zadovoljan. Kiparstvo koje u ovom radu pokazuje društveno je angažirano kroz nadahnuće političkim konstruktom koji se do sada pokazao kao najsavršeniji, demokracijom i njezinom hijerarhijom.  Uzimajući tlocrt stola za kojim sjedi zastupnik u Europskome parlamentu, Kovač formira apstraktni motiv kojem daje giljotinastu formu s oštricom na donjem rubu, dok su s druge strane apstraktni motivi forme temeljeni na pogledu iz ptičje perspektive na izbjeglice s prslukom i tijela koje pluta.

Multipliciran taj je motiv ništa drugo negoli grafički apstraktni znak u čijoj srži je sudbina jednog prognanog ili zabludjelog ili fanatičnog ljudskog bića koje hipnotizirano slikom europskog stila življenja ne bira cijenu kako u toj slici ostaviti aktivniji trag.

Izvrtanje perspektive i iznalaženje reda u njenoj transfiguraciji volumena prisutno je u njegovu radu od samoga početka. Poput nekog argonauta prostora Kovač kipari i traga za idealnim načinom prijenosa forme iz jedne dimenzije u drugu, te tim putovanjem i svojevrsnim obračunom s dimenzijama i volumenom, pokušava naći i svoju duhovnu i na koncu retoričku postavku sustava svog estetskog i na koncu životnog diskursa.

Tema kojom se u ovom radu bavi, moć pisaćeg ili zastupničkog stola i posljedice koje isti može imati na sudbine mnogih, i njegova je osobna priča iznalaženja nekog karmičkog opravdanja za svoju poziciju unutar sustava koji neminovno nekima oduzima, i s druge strane nekima daje.

Baviti se pitanjem političke odgovornosti kroz koncept Schreibtischtäter, ubojice za pisaćim stolom, i svesti veliku količinu informacija na nivo apstraktnih prostornih voluminoznih grafizama odraz je angažiranog ili možda licemjernog pristupa tuđoj nevolji ili želji da migracijom sebi omogući bolji život.

Ovisi s koje pozicije gledamo. Etika koja ne propisuje kako, nego propituje problem kako društveni tako i osobni, kod Kovača je prisutna u samoj konceptualizaciji kojom stvara novi ornament, koji bi čak i multipliciran u serijskoj industriji dizajna tkanine mogao naći svoje mjesto, no u samoj srži on je prvenstveno osobni ornament nemoći ili moći sustava. 

Svevideće oko društvenih medija i brzina kolanja informacija kopernikanskim obrtom su promijenili političke situacije i jasno pokazali temelje na kojim se donose političke odluke i kako istima manipulirati. Poruka straha, sada je vidljivo, od onih koji dolaze na 'naš teritorij' u desecima tisuća pokazuje nama samima kako sudjelujemo svojom odgovornošću, kroz demokratski sustav koji bira na pozicije s kojih se odlučuje, u svojevrsnom mučenju i ponižavanju drugih ljudskih bića. Umjetničko stvaranje kao materijalizirani kreativni  oblik svojevrsnog komentara društva funkcionira kod Kovača kao svojevrsni alibi kojim samome sebi govori ''Nisam kriv, al' jesam odgovoran jer imam, a oni nemaju, a da bi ja imao netko mora ne imati''.

Migrirajući tako unutar svoje savjesti, recimo 'hrabro propitujući svoj luksuz', Kovač postaje umjetnik koji i fizički goni ideju u razne medije i materijale, od metala do tiska, od objekta do subjekta, od patnje do ornamenta.  Njegov rad je njegov testament iskupljenja.

Stvarajući tako svoju privatnu ispovjedaonicu koja kroz dosege demokracije u raspodjeli javnih sredstava postaje javno dostupna kao umjetnički rad u galerijskom prostoru, Kovač pokazuje odraz širine duha i osjećaja za dovođenje samoga sebe u prostor unutar kojega osvrt na vlastito postojanje i put zauzima ključnu početnu konfesionalnu točku.

Ornamenti koji su oko nas, od simbola pa do grafizama raznih znakova vuku porijeklo duboko iz naše kolektivne primalne svijesti, a stvaranje novih traži jedan poseban odnos naspram svijeta u kojom najčešće virtualno sudjelujemo kroz bombardiranje slikama nabijenih tuđom radošću ili patnjom.

Ta patnja, u ovom slučaju migrantskog ljudskog bića, često izazvana upravo retorikom s stola EU zastupnika koja kroz oštre mikrofone i naoštrene rubove njihovih stolova neke briše s lica zemlje i ostavlja u logorima raznih kategorija, a nekima dozvoljava da svoje korijene puste u nekim drugim kulturama.

Pitanje koje su tu postavlja odnosi se na nas same i našu egzistenciju u obilju koja uvelike nadmašuje naše osnovne potrebe, a koja tako magnetski privlači ljude koji završavaju kao brojevi u labirintima birokracije ili estetizirani kao ornamenti. Unutar te ornamentike našeg jada i tuđe nemoći korisno je koji se put zapitati da li smo svjesni da ono što imamo je u ranom početku negdje nekome u nekom obliku moralo biti oduzeto?

Ako je Kovačev rad njegovo iskupljenje, koje je vaše?

Emil Matešić