Uslijed povećanog interesa za izložbu fotografija  Gorana Pavletića ‘Melankolične ulice’ u Galeriji na katu, obaviještavamo Vas da će izložba ostati otvorena do 15.3. 2018. u redovno radno vrijeme galerije.

Ovom prvom samostalnom izložbom fotografija Gorana Pavletića hrvatska kulturna javnost upoznaje  njegovo likovno djelo koje je već dobro znano u svijetu i apostrofirano prestižnim međunarodnim priznanjima i nagradama. Snagom paradoksa ova se tvrdnja pokazuje nepobitnom, naime, da je svugdje poznato – ovdje nepoznato. Stoga i govorimo jezikom činjenica kako bismo naglasili da je Pavletić fotograf iznimne reputacije u kontekstu svjetske likovne scene kojega ovom izložbom takvim akceptira i hrvatska likovna umjetnost čime postaje njezin dionik i nedvojbena vrijednost. Rečenome  u prilog navodimo, primjerice, da je prošle, 2017. godine, ugledna talijanska fotografska grupacija Street Level Photography njegovu fotografiju visoko vrednovala među 60 najboljih uličnih fotografija u toj godini. Također, minule godine sudjelovao je na međunarodnoj izložbi fotografije u Ateni, a još nam je spomenuti da su Pavletićeva fotografska djela nagrađivana na međunarodnoj sceni: IPOTY 2016, Monovisions 2017, Motif Collective 2017. i dr. Ove podatke navodimo najviše zato kako bismo markirali činjenicu da je njegovo djelo u međunarodnom kontekstu prepoznato po svojim likovnim vrijednostima i autorskim obilježjima koja se iščitavaju na ovoj samostalnoj izložbi. U seriji crno bijelih fotografija Pavletić znalački i specifičnom osjećajnošću prostor gradskih ulica i trgova, ako možemo tako kazati – utiskuje u kadar s njegovom prazninom. Slabim svjetlom noćne lampe i s velikim tamnim sjenama, gdjekad samotnim ljudskim likom i njegovom siluetom u  polumraku naglašena je osamljenost i sjeta što prožima prostor. I samim nazivom ovog ciklusa fotografija “Blue Streets” autor je naglasio upravo te njegove sastavnice upućujući na značenjske vrijednosti riječi Blue: osamljenost, tugu, pa, i čemer… dakle, po svemu bliske riječi – spleen, koja je tako snažno determinirala tragično osjećanje svijeta. Čini se da je melankolija jedina velika Pavletićeva tema koju oblikuje osebujnim svjetlom u poetiku crno bijele fotografije  prepoznatljive po autorskim obilježjima i likovnim vrijednostima.

Milan Bešlić

 

PRIVILEGIJ SAMOĆE

       Pavletić je umjetnik samoće. Samozatajan, no nježan i mekan u svojoj nenametljivosti voajera koji strpljivo čeka onaj pravi motiv.

 Počevši karijeru u umjetnosti kroz studij filma, te savladavši sve što zanat redatelja zahtijeva, ipak bira jedan drugi put realizacije i stjecanja iskustava kroz upravljanje u kulturi.

 Nakon dugo godina uspješno provedenih u davanju mogućnosti drugima, konačno dolazi vrijeme kada je samome sebi, kroz fotografiju kao medij, odlučio dati najviše prostora i mogućnosti.

        Odabir fotografije logična je evolucija unutar medija koji ide prema onom poznatom – filmskom kadru u kojem jedna slika odašilje i govori desetine dijaloga i filmskih minuta ili jednostavo ima ugođaj. Goranovi kratki, jednokadri kojima nije potreban ni kadar ispred ni iza, maleni su filmovi velikoga dometa.

       Pomno odabrani kut snimanja, posebna karma fotografa koji privlači motive, arhitektura kao neizbježan protagonist i ljudska figura, uglavnom sama, u silhueti, tvore scenarije tih filmova čije nastavke nastavljamo gledati sami, svaki za sebe. Redateljsko načelo u kojem sve u kadru mora nešto značiti funkcionira jednako dobro i u minimalističkom odabiru motiva kao i u onom bogatijem gdje se u kadar gura više značenja ujedno otvarajući prostor za individualna tumačenja.

        Putovanja, kako ona unutar rodnog grada tako i ona u srednjeuropskom krugu, sastavni su dio potrage za izgubljenim slikama filma čiji scenarij ili knjižni predložak autor nosi sa sobom ostavljajući uvijek nekoliko stranica praznima kako bi omogućio nadahnuću da izrazi svoju nepredviđenu, no uvijek najbolju priču za snimiti. Upravo ta sloboda stvaranja i neopterećenost složenim i zahtjevnim mehanizmom filmske proizvodnje, vidljiva je u svakoj Pavletićevoj fotografiji kroz zrelu i sinkretičnu postavku kadra. Samoća na njegovim fotografijama nije tuga, više je to privilegij do kojega se dolazi svojim izborom, a ne nečijim odbacivanjem ili neprihvaćanjem.

       Uklopljena u okruženje, ona prikazuje zapravo moment sreće kada fotograf bilježi trenutak u kojem se samo za tu, jednu jedinu figuru sve poslužilo ne bi li joj postalo i scenografija i rekvizita. Na Pavletićevim fotografijama ljudi su njegovi glumci, zvijezde u filmu koji govori o privilegiju samoće, o povlastici bivanja u samoći, introspekcije iz koje svaki korak vodi samo prema naprijed. Moglo bi se reći da smo postali svjedoci raplinjavanja redateljskog zanata  u filmskom smislu kako bi dobili izvrsnog fotografa.

        Radi se tu o jednom tradicijom nadahnutom esteti koji smjelo hoda stopama pariških i zagrebačkih majstora crno bijele fotografije iz prve polovine 20 st. iz čijih su radova mnogi filmski redatelji i snimatelji posuđivali kako motive tako i stil.   

 

Emil Matešić