U KIC- ovoj Galeriji na katu, u petak, 4. veljače 2022. u 19 sati, otvara se izložba fotografija Igora Kelčeca Skromni grobar svijetle puti.

Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi Igor Kelčec izlaže u GNK kratki foršpan odabranih epizoda. Tridesetak radova, crno bijelih i u boji, nastali su na negativima ili na dia filmu u razdoblju od 1986. do 1996. godine. Period je to u kojem su jednakom brzinom umirali Jugoslavija, magazini za koje je Kelčec radio te tehnologija i pripadajuća industrija 'kemijske' fotografije.

Odabrani radovi oslobođeni su svrhe i svojevrsnih označitelja vremena i prostora. Sada su to samo portreti, svjedočanstva odnosa fotografa i modela i neke napola mistične upućenosti autora na model i tadašnjeg medijskog sustava koji je to nekako organizirao. Kelčec je, naime, četrdeset godina kontinuirano radio kao urednik fotografije ili fotograf u časopisima ili magazinima u kojima su ove fotografije korištene.

Igorov interes ide od ikona urbanog identiteta Zagreba čiji stil je bio jači od njihove potrebe da za sobom ostave neki konkretan trag, pa do izuzetno talentiranih ljudi koji su svojim radom dotakli mnoge od Vardara pa do Triglava, da bi na koncu s jednakom strašću pred objektiv stavio i potpuno anonimne djevojke prepoznavši u njima  fotografsku vrijednost.

Igor Kelčec dragulj je hrvatske portretne fotografije i autor kojega je motiv nekada jednostavno htio.  Dvojako obrazovan, kao grafičar na ALU, te kasnije za filmskog i TV snimatelja na ADU, pripada skupini autora s Akademije čija karijera nije filmska, nego fotografska do same srži.

Izložba ostaje otvorena do 19. veljače 2022.

 

Skromni grobar svijetle puti

Portretna fotografija u domaćim tiskovinama, a prije pojave digitalnih formata i tehnologija trpjela je poseban oblik ponižavanja zajedno sa svojim autorima.

Fotografi koji su '80 - ih i dobar dio '90 – ih prošlog stoljeća proveli na ulici ili u studijima po nalozima i hirovima urednika, bili su izuzetno tehnički obrazovani, nadareni i okrenuti traženju autorstva u zadanim formama koje portretna ili reportažna fotografija ima.  

Skučenost tadašnjeg medijskog prostora u tisku uz pokoje izlete gdje je fotografija mogla dominirati, tražila je od fotografa vještinu komunikacije s modelom iz koje je onda derivirao i osobni stil svakog od tih staroškolskih fanatika, taj neki korak razlike od drugih na tržištu. Tu težnju ka korektnojfotografiji u najčešće improviziranim uvjetima Igor tada shvaća ozbiljno bez obzira na mlade godine i (ne)iskustvo, no tehnika i tehnologija tadašnjeg tiska u Hrvatskoj, poglavito periodike, samo se malo razlikovala od fotokopiranja na dotrajalom valjku. Dobar dio kvalitete tih radova svjesno je žrtvovan ili ostavljen na tiskarskim pločama tadašnjih tehnologija, no uskrsnuće tih radova u javnosti, njihov drugi dolazak u punoj kvaliteti i snazi morao se dogoditi, kad-tad.

Igor Kelčec dragulj je hrvatske portretne fotografije i autorkojega je motiv nekada jednostavno htio.  Dvojako obrazovan, kao grafičar na ALU, te kasnije za filmskog i TV snimatelja na ADU, pripada skupini autora s Akademije čija karijera nije filmska, nego fotografska do same srži. Ipak, film koji on snima već 40-ak godina dugačak je, s puno likova, napetiji od turske sapunice, životniji od Malog mista, i glavolomniji od serije Lost.

U GNK Kelčec izlaže kratki foršpan koji pokazuje odabrane epizode u rasponu od 10-ak godina, od 1986. do 1996. godine, perioda u kojem su jednakom brzinom umirali Jugoslavija, magazini za koje je radio te tehnologija i pripadajuća industrija 'kemijske' fotografije.

Odabrani radovi koje prvi put vidimo oslobođeni su svrhe i svojevrsnih označitelja vremena i prostora. Sada su to samo portreti, svjedočanstva odnosa fotografa i modela i neke napola mistične upućenosti autora na model i tadašnjeg medijskog sustava koji je to nekako organizirao. Ono što najčešće ostane iz takvih susreta, a zahvaljujući instinktu i, ne budimo skromni, talentu, danas je vrijedan i pomalo zaboravljen dokument, neka mala ali važna stepenica u grobnici vremena i prostora.

Igorov interes ide od ikona urbanog identiteta Zagreba čiji stil je bio jači od njihove potrebe da za sobom ostave neki konkretan trag, pa do izuzetno talentiranih ljudi koji su svojim radom dotakli mnoge od Vardara pa do Triglava, da bi na koncu s jednakom strašću pred objektiv stavio i potpuno anonimne djevojke prepoznavši u njima neku fotografsku vrijednost. Takvu zainteresiranost za polarnost života, od slučajnih likova po redakcijama do međunarodno poznatih lica može imati samo autor koji istinski voli život i to malo ljudsko biće koji se trudi u njemu ostaviti dio sebe.

Takav autor je skroman, gotovo nevidljiv i nenametljiv skromni grobar svijetle puti kojega je dopalo da pokopa i države i tehnologije dok je istovremeno predani posvećenik fotografiji kao mediju. Ta Igorova disciplina skromnosti i poništavanja iz raznih, kako osobnih tako i profesionalnih razloga, daje rezultate tek na duge staze.

Ne radi se tu o autoru koji svoju vrijednost vidi u količini medijskih objava o sebi i vlastitom potpisu na trećini fotografije. Ovaj radnik svijetlih očiju iz tadašnjih mračnih komora je samozatajan na van, ali ključajući u sebi. Velika većina njegovih radova neki su osobni obračun s likovima i vremenom koje je nepovratno proteklo, jer na tim fotografijama ostao je i dio samoga autora bez obzira što se radilo o portretima onih drugih. Kelčec je jedan od onih ozbiljnih i šutljivih, ponekad previše oprezan, no i pun strasti kada je tuđa strast pred njim te uvijek spreman uložiti sate i sate truda kako bi se prošlo vrijeme, ono stvarno ili fiktivno, nekada i bajkovito, oživjelo kroz fotografiju.  

Ne čudi stoga da je Igor i jedan od pionira upotrebe Adobeova Photshopa, te da je jedan dio kasnijeg opusa majstorski izveden uz pomoć toga programa podigao ljestvicu korištenja istoga u domaćim okvirima kroz spoj analogno - digitalnih postupaka.

Njegova pripadnost akademskom okruženju radi erudicije, poznavanja povijesnih prethodnica i avangardi novoga doba, analitičkog razmišljanja i poštovanja prema klasicima koje je mogao susretati na hodnicima obiju Akademija, nije ga sprječavalo da intenzivno bude fasciniran i nadahnut subkulturom. Vrijeme je to tadašnjeg ishlapjelog socijalizma i dolazećeg perverznog kapitalizma kada se otvorio neki procjep u kojem je subkultura mogla nesmetano, kao neka društvena užarena lava, procuriti u javnost i tamo ostaviti traga. Svijet je to u kojem greška postaje oznaka stila, a slučajnost nekog jedva zamjetnog motiva na modelu ili poetika distorziranog režučeg rifa postaje globalna metafora tranzicijskog stanja - iz jednog u drugo sranje.

Takav stil i osobe koje ga stvaraju imaju pravo na svoga dokumentarista i dobili su ga u Igoru, koji ih je tretirao kao mračni predmet želje unamjerida i te projekte i autore smjesti na domaći i međunarodni kreativni panteon.

Mogućim postavom izložbe u formi diptiha kojima ova izložba obiluje, tj. spajanjem portretiranih unutar kreativnog algoritma koji je nekada manje ili više vidljiv, teže ili lakše dokučljiv, Kelčec ide korak dalje od običnog grebanja po površini arhive umiruće države i medija na izdisaju, i na koncu svojih sjećanja.

Nadigra, neka metafizika kojom su portretirani postavljeni jedni pored drugih govori nam o stvaralačkoj demokraciji u pristupu ljudskom biću, o autorskom oku koje naknadnim izvidom vidi neku sakrivenu istinu ili treptaj iste što se utjelovljuje kroz pripadajući mu portretni par. Može to biti zagrebačka kuća rijetko viđene arhitektonike i poseban glumački i ljudski put izvrsnog glumca Bože Alića u nekom ozračju opetovanog nemira i teškog pristajanja na kompromise. Tu je i teško prežaljeni Đoni Štulić s jedne strane financijskog i pop kulturnog spektra moći, i avangardna, nikada dovoljno oplakana i cijenjena grupa Sexa koju je nesretna sudbina na samo korak od međunarodnog uspjeha zauvijek samljela u prašinu, a oboje su proizvodi bivše države i žrtve raspada iste.

Jedni pored drugih ti radovi sada nijemo buče i  bezvjerno propovijedaju o vremenu kada je medijski prostor bio namijenjen onima koji nešto doista kreativno i odgovorno rade i o tome promišljaju. Danas, promišljanje javnih osoba o vlastitoj svrsi zaboravljena je vještina. Čemu uopće misliti o sebi kada je moguće imati milijune sljedbenika (shodno tome i dobru zaradu) na društvenim mrežama jednostavno zato jer u stražnjici imate 2 kilograma silikona i imate sluha koliko je tišine u bučnoj, ali harmoničnoj noise himni  'Jeanne Jone' od grupe Sexa.

Takva volja i želja za izravnavanjem svih portretiranih, za dovođenjem svih na jednu izlagačku i onda i ljudsku ravan s koje mogu dati više od samoga portreta, kod Kelčeca govori jezikom aktivnog i živog umjetnika koji odbijanac postupkom naknadne dodane vrijednosti komentira kako svoj tako i tuđi svijet.

Igor ga time uređuje na bolje, dodajući mu jednu novu dimenziju koja raste u vremenu, dok većina nas, upravo u vremenu, onako dorian greyovski ishlapljuje i nestaje u tihom jadu.

Izuzev ako Vas, kao mene, kojim slučajem, Igor nema u svojoj arhivi.

Emil Matešić