Izložba "RUKA UBOJICE" / SELMAN TRTOVAC

26.10.2021. - 05.11.2021.

Rad Selmana Trtovca 'Ruka ubojice“, 2015., odljev je ruke čovjeka koji je dugi niz godina proveo kao egzekutor nepoćudnih, onih koje Država osudi bez suđenja ili koji znaju previše. Iz njega izliven pozitiv (nazvan Mano Negra) sveaktualni je prikaz u materiji ideje demokracije i njezine pozadine. 

Selman potvrđuje poznatu tezu: što je okvir svakodnevice suroviji, to je umjetnost kvalitetnija i intenzivnije zrcali stvarnost.

Paradigma nove javne plastike

Tamo negdje prema istoku zemlja je Srbija, trajni izvor nadahnuća za svakojake komentare i nepresušan rezervoar tema za dinamiziranje političke stvarnosti u Hrvatskoj.

Tako blizu, a tako daleko reći će sentimentalna izreka, ali opisuje li ona stvarno stanje odnosa?

Je li Srbija daleko ili je ipak bliže općeprihvaćenom i naširoko prakticiranome mehanizmu održavanja vlasti nego što mislimo, jer je u Srbiji stanje iskrenije, jasnije i ogoljenje negoli u nas?

Umjetnost na to možda ima odgovor jer ona govori jezikom koji sažima mnoge informacije, znanja, iskustva i na koncu stanje duha i svijesti pretače u jedno djelo ili koncept stvarajući svijet za sebe, često ostajući na marginama medijske slike potopljena naplavinama trivijalnosti  i svakodnevnosti.

U toj dubini potopa društveno angažirana umjetnost najčešće umire od vlastite nemoći i frustracije zbog nemogućnosti pokretanja promjena stanja društva. Radi tih razloga, kritika društva kroz umjetnički projekt često biva zabavljačke prirode jer plovi između šaljive dosjetke i aktualnog komentara, koji brzinom svjetlosti postaje jučerašnja vijest, te na koncu ipak samo zabava.

No, ima tu izuzetaka koji ozbiljnošću i snagom govore o vremenu i ljudima, o njihovim životima te kako oni ostavljaju otisak i trag u istome.  

Selman Trtovac, beogradski student slikarstva, gonjen željom za istraživanjem odlazi početkom '90-ih u Düsseldorfsku umjetničku školu na studij kiparstva. Ta čuvena umjetnička škola gdje je tada već  dobrano zamirala Beuysova misao o društvenoj skulpturi, Trtovcu je ipak bila okruženje za razvoj i tranziciju od slikarskog u neki novi medij u kojem je on sam protagonist ili antagonist. Umjetnik poput njega jednostavno traži i pronalazi teme koje moraju koristiti više medija kako bi pogonile ideju koja se želi komunicirati. Njegovo platno je on sam, materijal kojim radi društvo oko njega, a medij u kojem ostaje zapis radova, naša su svijest i sjećanje.

Trtovčev rad 'Ruka ubice/ubojice', jedan je od takvih koji Srbiju prikazuje ogoljenu i iskrenu u svome nastojanju da postoji kao Država u doslovnom smislu te riječi, da 'drži' na okupu pod svaku cijenu  sustav koji je izgrađen ili naslijeđen iz prošlih vremena. Ničime se tako ne razlikujući od ostalih Država u okruženju, izuzev intenzitetom kojim nadahnjuje umjetnike koji u njoj žive, Srbija postaje plodnije tlo za angažiranu umjetnost negoli već odavno uspavane zemlje u regiji.

Odljev ruke ubojice, čovjeka koji je dugi niz godina proveo kao egzekutor nepoćudnih, onih koje Država osudi bez suđenja ili koji znaju previše, te iz njega izliven pozitiv (nazvan Mano Negra) sveaktualni je prikaz u materiji ideje demokracije i njezine pozadine.  

Selman potvrđuje poznatu tezu: što je okvir svakodnevice suroviji, to je umjetnost kvalitetnija i intenzivnije zrcali stvarnost. Bez takvih radova koji su spomenici vremena teško je iščitati svu moć i kapilarnost kojom vrijeme i prostor mogu pritisnuti građane i mijenjati njihove sudbine. Ili ih jednostavno maknuti s lica zemlje rukom ubojice.

Skulpturalnost izrade same ruke iz kalupa koji nastaje iz živoga predloška od krvi i mesa, dokumentarna je i jednostavna tehnika dostupna svima imalo zainteresiranima za neki oblik lijevanja otisaka. Pripadajući video rad koji prati dvojicu hladnokrvnih protagonista u odijelima kako uzimaju otisak ruke ubojice, kadriranjem i izbjegavanjem prikazivanja lica pak zalazi u žanr kafkijanskog trilera te ga pratimo s uzbuđenjem i pažnjom. Film i odljev zajedno primjer su promišljenog pristupa postskulpturalnoj formi koja jednostavnošću i produkcijom spada u svijetle primjere rada koji se ne gubi u didaskalijama, nego jedan dio nadopunjuje i oplemenjuje drugi.

Ruka ubojice, danas, u demokraciji koju smatramo najboljim oblikom udruživanja s najmanje nezadovoljnih, trebala bi zapravo biti nova paradigma spomenika za javnu plastiku na glavnim trgovima gradova u Državama.

Umjesto konjičkih skulptura raznih vojskovođa i legalnih istrebljivača, trebali bi imati spomenike neznanim, malim i neupadljivim korektorima unutar sustava koje Država koristi kako bi sebe sačuvala i održala.

Personifikacija državnosti kroz čovjeka i životinju na mramornome postolju krajnja je parodija iste jer je danas naličje postalo vidljivije, sistem funkcioniranja Države razotkriven, a utjecaj hipnoze na građane znatno manji (ili možda veći) negoli u doba prije digitalne revolucije. Čemu onda sakrivati sve to iza konja i jahača?

Je li čovjek čiji otisak ruke vidimo ubojica ili spasitelj, ostaje u konačnici otvoreno pitanje jer je ljudsko biće suviše složeno i nepredvidljivo da drži samoga sebe na okupu, a kamoli zajednicu od nekoliko milijuna različitih jedinki. Isto tako, funkcioniranje Države složeni je konglomerat pokušaja i promašaja u kojem samo umjetnost, bilo ona humorna ili krajnje ozbiljna, može prikazati tu svu složenost i zakulisnu igru na koju pristajemo postajući tako civilizirani državljani s jedinstvenim matičnim brojem.

Mano Negra spomenik je demokraciji, nova klasična umjetnost suvremenog doba, trag u vremenu i prostoru naše nesavršenosti i istovremeno želje da sačuvamo zajednicu u kojoj živimo. Na koncu  apoteoza je to naše borbe protiv nas samih, koja jasno pokazuje kako je civilizacija, a time i demokracija, uvijek gubitnik u borbi s (ljudskom) prirodom jer mi ljudi, kao dominantna vrsta u prirodi, moramo naći načina kako maknuti nepoćudne i nepodobne. Za takve zadatke postoje tihi i neupadljivi ljudi posebnog odnosa prema životu i smrti koji nesebično pomažu Državi da opstane, da nam služi.

A njih će uvijek biti. I ovih koji služe i ovih nepodobnih.

 

 Emil Matešić

Selman Trtovac rođen 1970. u Zadru. Od 1990. do 1993. godine studirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. U kiparsku klasu Klausa Rinkea na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu prešao je 1993. godine, gdje je 1997. godine proglašen za majstora. Član IKG-a (Internacionalni umetnički gremijum) postao je 2003. godine. Pokretač je Umetničkog centra Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković”, gdje je od 2008. do 2012. godine uređivao likovni program. Idejni tvorac i suosnivač Nezavisne umjetničke asocijacije Treći Beograd, kasnije Perpetuummobile. Od 2012. radi u Goethe Institutu u Beogradu. Doktorirao je 2012. godine na odsjeku za skulpturu Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu. Izlagao na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a radovi mu sa nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama. Živi i radi u Beogradu.