Djela prikazana na izložbi Između pogleda Vladislava Kneževića imaju svoju povijesnu referenciju koja je nedvojbeno korisna za njihovo bolje razumijevanje. Sredinom  2016. godine umjetnik je izveo tridesetak kolaža kao svojevrsni hommage  dadi, točnije htio je obilježiti stogodišnjicu toga avangardnoga pokreta začetog 1916. u Cabaret Voltaire u Zürichu. Iz tiskanih medija izrezivao je fragmente fotografija, tekstova, različitih znakova i lijepio ih na karton. Radio je nešto što zaista poznajemo mahom iz kruga dade kada su umjetnici povezivali izolirane fragmente prikaza stvarnosti stvarajući potpuno novi smisao, novi semantički poredak. Dovedeni u novi kontekst, fragmenti su gubili značenje originalnoga konteksta iz koga su izdvojeni i oblikovali nešto potpuno novo pri čemu je udjela imao i slučaj. Izvučeni iz svojega životnog totaliteta ti fragmenti su postali goli, sirovi materijal koji će montažom oblikovati novu cjelinu. (....) Izbor slika koje Knežević uzima iznimno je širok: one potječu iz filmova, osobito film noir  žanra, zatim ilustriranih reportaža, reklama, a karakterizira ih odreda visokoestetizirana zavodljivost. Ono što upada u oči to su prostorni odmaci koji dijele jedan prizor od drugoga, a to im omogućava stereoskopski pogled. Pa ipak, ova djela nemaju nikakve veze s asamblažima u kojih je trodimenzionalnost, štoviše  prostor jedna od bitnih supstanci. Kneževićeva djela dojam dubine, trodimenzionalnosti i prisutnost prostora shvaćaju kao fikciju, kao optičku varku što im omogućuje stereoskopski pogled kao bitan alat kojim se ona uopće promatraju. Mogli bismo stoga reći kako se ovdje radi o ekstenziji pogleda, o uključivanju stereoskopske 3D slike kao nadomjestka za uobičajene plošne izreske s klasičnih kolaža/fotomontaža  i trodimenzonalnih predmeta koje susrećemo u asamblažima. Fragmenti izrezanih i polijepljenih slika, baš kao i predmetni inventar uronjen u puni prostor u asamblažima pripadaju konkretnome svijetu, a ne onome hologramskoga podrijetla na koji računa Vladislav Knežević. 

(Zvonko Maković, iz predgovora).

 

Medijski nomadizam

Umjetničko stvaranje, svojevrsna kako osobna, tako manje ili više angažirana aktivnost koju iz najčešće teško objašnjivog poriva upražnjavaju osobe s određenim talentom, često je vezana uz neki odabrani medij.

Kroz povijest tako svjedočimo izuzetnim slikarskim talentima koji definiraju pojedine epohe, pratimo razvoj kipara koji daju tjelesnost pojedinim razdobljima, čudimo se djelima arhitekture čija korisnost i ljepota utjelovljuju duh vremena spajajući u sebi razne umjetničke forme.

U posljednih stotinjak godina intenzivnije negoli ikada prije, a dolaskom digitalnog doba gotovo učestalije neko ikada prije, umjetnici postaju medijski nomadi prelazeći i koristeći medije na razne načine. Šetnjom kroz medije i forme ne  ograničavaju se ’titulama’, izražajnim sredstvima te se ne opterećuju zbunjenošću koju na ‘tržištu’ proizvode, dapače, to im postaje i dodana vrijednost.

Knežević je jedan od tih, domaćih medijskih nomada čiji rad stoji rame uz rame sa suvremenim svjetskim trendovima ili ih jednostavno postavlja, tj. uspostavlja neki do sada neviđeni ili manje korišten postupak s tendencijom da postane standard.

Primarno obrazovan unutar medija pokretnih slika i jezika filmskog izražavanja Knežević je zarana osjetio skučenost kako obrazovanja tako i statusa koje akademsko obrazovanje sa sobom nosi. Pripadajući generaciji koja je rođena kada zapadni svijet, a slijedom toga i domaći socijalistički diskurs uzima jak zamah u konzumerizam u kojem se tražila neka nova estetika i  jezik komunikacije, Knežević spontano prihvaća popularnu kulturu kao vrijednu referencu.

Radi povećanog medijskog prostora (intenzivnija prisutnost televizije, radija, tiskovina, nosača zvuka i sl.) i mogućnosti punjenja istoga raznim informacijama, dolazi do inflacije proizvodnje vizualnih sadržaja koji postaju praslike koje desetljećima kasnije lako pronalaze svoj put u umjetnički rad kod danas već srednje generacije umjetnika.

 Upravo u toj generaciji danas nalazimo zanimljive radove koji svojim pionirskim, ali tehnički i formativno zrelim pristupom, predstavljaju neviđene nove forme u u nekoj kripto tehnici, u ovo slučaju kolažu.

 Kod Kneževića te dvije stvari medijski nomadizam i motivi popularne kulture koji za njega predstavljaju ikoničko ishodište, samo su jedno od gledišta s kojega ulazimo u njegov rad.

Izloženi radovi ostvaruju svoju posebnost  u svojevrsnom poigravanju dimenzijama, u nekom prostornom nomadizamu u kojem svatko tko je ikada plakao nad dvodimenzionalnošću stripa sada može reći da je novi guru i nova tehnika na pomolu. Kneževićevi 3D radovi žive u međuprostorima korištenih 2D fotografija otvarajući  put nedodirljivom i nestvarnom  prostoru radnje koji je usprkos svemu navedenom jednako bitan kao i aha moment u haiku poeziji – radi njega je to sve.

Manipulacija prostorom ustvari je jednaka manipulaciji vremenom koju redatelj Knežević radi. Naime, vrijeme u mediju pokretnih slika u načelu je stvarno, no kada se ista kreativna nakana prenese u druge forme potrebno im je naći zamjenu.

Korištenjem 3D pripreme dobivaju se jasni prostorni odmaci i pogledi  koji funkcioniraju u cjelini kao zlatni rez, pokazuju važnost prostornog  i semantičkog odnosa detalja naspram cjeline dajući joj poetsku  i narativnu dimenziju. Valja napomenuti kako kod stereografske pripreme 3D kolaža rad Maria Kalogjere, toga samozatajnog, a izuzetno važnog suradnika ima ključnu ulogu. Knežević pokazuje kako poriv za migriranjem u raznim medijima, a možda i financijska i produkcijska nužda, vode inovantivnim pristupima koji opet svojom primjenom na svakodnevnu vizualnu komunikaciju mogu postati standard.

 Nešto slično kao kada je elitistički Mondrianov stil i Warholov Pop art postao motiv na haljinama, tapetama, najlonskim vrećicama.

Fasciniranost tehnologijom i želja za kreativnim korištenjem iste, potraga za transtehnološkom umjetnošću u kojoj je Knežević već odavno postao transhuman, neka mješavina proteina, kosti, bitova i piksela, fascinantna su pojava u domaćoj kulturi.

No, više od svega fascinira dosljednost narativnosti, gotovo klasična želja da se ispriča priča  te da se uz začudni efekt promatraču prenese i narativna logika djela.

Knežević jednostavno voli priču, strahopoštuje moć klasične i asocijativne narativnosti koju film ima te je kroz izložene radove prenosi drugom formom i drugim sredstvima. Takvim pristupom,vjerojatnoviše nesvjesnim, zadržava  sve karakterstike koju ima dobra ispričana filmska priča  zgušnjavajući je u jedan jedini prikaz.

Ako su Pavletićeve i Abadžićeve fotografije neka neoklasična priča u jednokadrima, Kneževićeva forma bi se mogla nazvati neoklasična digitalna umjetnost.

 U današnjem trenutku kada se stilski pokreti u povijesti umjetnosti mogu kroz razne aplikacije jednostavno primjeniti na razne fotografije i uratke jednim klikom ili pritiskom, Kneževićev rad mogao bi postati klasični postupak koji ima perspektvu razviti se u korisnu aplikaciju.

 Zahvaljujući suvremenim tehnologijama, a kroz aplikaciju koju mogu koristiti mnogi i tako unaprijediti vlastitu i opću kulturu vizualne komunikacije, Knežević bi za života mogao postati klasik.

Postoji li veća čast za jednog medijskog nomada?

Emil Matešić

 

Izložba ostaje otvorena do 28. 6. 2018.