JEZIK JE VIRUS - Instalacija na temu policentričnosti jezika Istraživanje i teza: Snježana Kordić

Petak, 10. 6. 2022. u 20 sati

Otvorenje izložbe

JEZIK JE VIRUS

Instalacija na temu policentričnosti jezika

Istraživanje i teza: Snježana Kordić
Kustos i umjetničko vodstvo: Emil Matešić
Ciklus projekata pod imenom ‘Svaki je čovjek umjetnik’

 

U petak, 10. lipnja 2022. u 20 sati, u Galeriji na katu, otvara se izložba Jezik je virus. Koncept pod umjetničkim vodstvom kustosa izložbe Emila Matešića, nastao je kroz razgovor s lingvisticom Snježanom Kordić kako bi se uz pomoć poznatih metoda na jednostavan način prenijela složena priča o jezicima kojima se govori na post YU prostorima i posljedicama manipulacije istima.

Godine 2010.,  hrvatska lingvistica dr. sc. Snježana Kordić uvela je u medijski prostor tezu da je jezik koji se govori u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj gori, jedan te isti, policentričan u formi, a preimenovan u imena s nacionalnim oznakama uslijed političkih događaja tijekom „održavotvorenja“ pojedinih naroda i na koncu stvaranja novih nacionalnih država.

Instalacija u GNK koristi tipičan postupak readymade-a u kombinaciji s informacijsko edukacijskim tekstom o policentričnom modelu jezika na post jugoslavenskim prostorima.

Ovim radom i samim konceptom davanja prostora za izlaganje kulturnim radnicima koji nisu isključivo i jedino umjetnici, GNK pokazuje demokratski i otvoren pristup prema društvenim pojavama koje se možda mogu prikazati kroz izražajna sredstva tipična za 'postskulpturno' izražavanje.

 

ŽIVOTOPIS

Snježana Kordić, lingvistica, rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je 1988. završila studij kroatistike i zaposlila se 1990. kao istraživač-pripravnik iz područja lingvističke kroatistike na Osječkom sveučilištu. Predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu.

U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995.

Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački i španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima. Velik interes šire kulturne javnosti izazvala je njena posljednja knjiga ‘Jezik i nacionalizam’.

Svojim medijskim nastupima aktualizirala je pitanje jezika i nacionalnog identiteta te je nakon dugih godina dominantne teze o jedinstvenosti hrvatskog jezika ista dovedena u pitanje. Pokrenute rasprave i inicijative potvrdile su teorije o krhkosti nacionalnih identiteta na našim prostorima i bliskosti dominantnijih jezika na ex YU prostorima koje je predstavila kao policentrične u svojoj srži. U ovom radu koji je nastao u bliskoj suradnji s kustosom i voditeljem GNK, prva je osoba van likovnog miljea koja otvara ciklusu ‘Svaki je čovjek umjetnik’.

---------

Jezik je virus

Instalacija na temu policentričnosti jezika

Istraživanje i teza: Snježana Kordić

Kustos i umjetničko vodstvo: Emil Matešić

Ciklus projekata pod imenom ‘Svaki je čovjek umjetnik’

Joseph 'naš dragi' Beyus, jedan od začetnika konceptualne umjetnosti i njegova tvrdnja ‘Svaki je čovjek umjetnik’, koliko kod bila danas trivijalizirana ipak je jedna od ključnih misli 20. stoljeća. Koncept mišljenja da bi i netko drugi, izuzev onaj odabrani i talentirani mogao biti ‘umjetnik’ otvorila je put svakodnevnom življenju u beatifikacijski galerijski prostor i šire.

Demistificiranje umjetničkog čina kroz istraživački ili dekonstrukcijski proces koji je pokazao besmisao mnogih umjetničkih praksi doveo je u fokus neke nove vrijednosti koje nisu bile omeđene tradicionalnim umjetničkim formama.

Jezik kao jedna od tema, od samog početka konceptualnog pristupa umjetnosti, neprestano je prisutan kao neizostavan nematerijalni fenomen koji treba otjeloviti na razne načine. Umjetnici koji su se bavili jezikom u samom početku toga traganja, stvarali su djela koja su omogućila da se eterična strana jezika prenese u opipljivi svijet, istovremeno dodajući umjetnosti suvremenu filozofsku dimenziju.

Jezik kao jedan od stupova na kojima počiva identitet određene grupe ili niza jezičnih skupina definiranih dugi niz godina pod imenom ‘hrvatski i (ili) srpski’, u posljednjih 60 godina prošao je kalvariju ili katarzu u domaćem i regionalnom okruženju. Hrvatski, bošnjački, srpski i crnogorski jezik neminovno, analitika i mehanizam identifikacije (više od 85%) sličnosti to pokazuju, jedan su jezik sa četiri različite varijacije i imena za isti jezik. Politička uloga jezika nakon raspada Jugoslavije predstavlja i danas neprestani izvor konflikata, a uslijed toga, intelektualna zajednica trpi ili uživa određene posljedice, najčešće političke i svjetonazorske naravi.

Puk ili famozni 'narod' vođeni ili manipulirani kroz sustav koji koristi Država, najčešće slijede, a slabo propituju ono što određena intelektualna elita podržana kroz demokratski izabranu platformu postavlja kao jezični normativ ili standard. Jezik i ljudi koji se njime bave postaju tako, u određenim potrebitim vremenima svojim istupima u javnosti i podučavanjem o jeziku, svojevrsne socijalne skulpture jer sudjeluju u stvaranju javnog mnijenja. Svojom stručnošću ili nedostatkom iste, te snagom odabranih argumenata ‘kipare’ javni diskurs uz simbiozu, ili ponekad antagonizam, s politikom. Na taj način, stručna i visoko školovana elita društva postaje samo produžena ruka politike ili vice versa, te nama nestručnjacima (a korisnicima jezika) proširuje ili sužava horizonte o važnosti, ulozi, porijeklu ili bogatstvu istoga. Jezik je tako sveden na svojevrsno političko oružje, čime mu je oduzeta ona primarna funkcija  posredovanja u razumijevanju, spajanju ljudi i stvaranju raznih djela, te on postaje jedno od temeljnih sredstava razdvajanja kako onog svjetonazorskog tako i svakog drugog političkoga i na koncu vjerskog tipa.

Godine 2010. hrvatska lingvistica dr. sc. Snježana Kordić uvela je u medijski prostor tezu da je jezik koji se govori u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj gori, jedan te isti policentričan u formi, a preimenovan u imena s nacionalnim oznakama, uslijed političkih događaja tijekom ‘održavotvorenja’ pojedinih naroda i na koncu stvaranja novih nacionalnih država. Naravno, svaki je od tih jezika ujedno i nacionalan, nije nastao kolonizacijom ili post kolonizacijskim procesima, geografski i sociolingvistički određen, poseban u razvoju i sintaksi ili utjecajima koje prima i prilagođava u izvedenice ili kuje nove riječi. To je jednostavno rečeno, jezik s više centara iz kojih se razvija u zasebne nacionalne jezike.

Njezina pojava na regionalnom intelektualnom i društvenom nebu uzburkala je duhove, a u medijski prostor unijela je svježinu i komunikacijsku čistoću u prezentaciju teze koja je svim govornicima ‘toga jezika’ poznata jer ju nose u svom biću i na koncu identitetu kojim se određuju naspram drugih. Ona je postala svojevrsna ikona, socijalna skulptura s porukom o ‘našem jeziku’ koja se poput privremeno zamrznutog virusa  proširila regijom. Teze o jednom jeziku, svima nama razumljivom, koji je ideologija zemlje i krvi te prateća politika, najčešće silom i kroz žrtve, posvađala s drugim izvedenicama, a izrečena kroz usta tako nježnog i krhkog ženskog bića, kiparila je poput dlijeta medijima, a potom i narodima širom regije.

Njezini javni nastupi izuzetno su jasni, a pokrivaju razna područja koja jezik dodiruje i određuje, od onoga političkog pa do organskog u kojem je jezik samo aparatus sporazumijevanja. Osjećaj i briga za poziciju običnog, malog čovjeka, tj. za funkciju jezika u svakodnevnom življenju, a naspram politiziranja o jeziku, Snježanu pokazuju kao duboko osviještenu i humanistički orijentiranu osobu. U Hrvatskoj, kojom duže vrijeme vladaju stranke desnog centra čiji je najčešći diskurs identifikacij vezan uz stvaranje mogućeg i plašenje nemogućim neprijateljem, Kordićkinu tezu desetljećima poznatu u stručnim krugovima kao 'pluricentric languages', mediji su dočekali s određenom dozom neprijateljstva. U jednom trenutku, slobodno recimo, psihoza izazvana tezom o policentričnom jeziku dovela je do toga da je osobni automobil dr. Kordić vandaliziran razbijanjem vozačkog stakla. Ako i ostavimo otvorenim je li uopće taj čin nasilja imao veze s brazdama koje teza o policentričnom jeziku kipari u hrvatskoj javnosti, ili je samo proizvod nekog slučajnog događaja, čini mi se da kukavički zatvaramo oči pred našom stvarnošću. Kroz njezin primjer snažne identifikacije s jezikom i njegovom ulogom u životu osobe te političkim i na koncu egzistencijalnim i nasilnim posljedicama koje znanstveni rad može imati, Kordićka progovara svojim primjerom o hrabrosti, dosljednosti i poslanju u posvećenosti poslu.

Instalacija u GNK koristi tipičan postupak readymadea u kombinaciji s informacijsko edukacijskim tekstom o policentričnom modelu jezika na post YU prostorima. Koncept je nastao kroz razgovor sa Snježanom kako bi se uz pomoć poznatih metoda prenijela na jednostavan način složena priča o jezicima kojima se govori na post YU prostorima i posljedicama manipulacije istim.

Ovim radom i samim konceptom davanja prostora za izlaganje kulturnim radnicima koji nisu isključivo i jedino umjetnici, GNK pokazuje demokratski i otvoren pristup prema društvenim pojavama koje se možda mogu prikazati kroz izražajna sredstva tipična za 'postskulpturno' izražavanje.

Politizacija galerijskog prostora često je ostvarena kroz radove koji su pristrani komentari ili zaključci lijevo liberalno orijentiranih umjetnika. To su, zapravo, pogledi s distance, neka foteljaška fascinacija tuđom žrtvom, trudom ili strahom, napor koji rijetko prelazi u stvarni život i konkretnu akciju u društvu.

Ni ovaj rad ne pada daleko od toga, no razliku ipak čini bliska suradnja sa samom Kordićkom, koja je nakon nekoliko verzija odabrala i nadogradila sam koncept. Time se otvorila jedna sasvim nova, inovativna pozicija s koje je moguće razvijati uistinu društveno odgovorne projekte koji u jedno kreativno biće spajaju autora koji barata izražajnim sredstvima i samoga protagonista na čijem se životnome i stručnom doprinosu projekt zasniva. Izgon tradicionalnog autorstva iz galerijskog prostora, i širenje područja borbe za humanije društvo koje trendovski ne povezuje znanost i umjetnost, nego traži primjere iz znanosti koji ostavljaju dubok trag na svakodnevno življenje i komunikaciju, pokazuje se kao posljedica sveprisutnosti informacija u digitalnome dobu. Više ne postoji ekskluzivnost pojedinog masovnog medija, a samim time i moć koju generiraju oni koji tome mediju imaju pristup, nego je pluralizam medija i raznolikost platformi kojima se informacija koristi, stvorio potrebu da se i tradicionalne forme izlaganja i korištenja izlagačkih prostora mijenjaju.

Hoće li se taj trend preliti u velike i važne javne, tj. etablirane, 'državotvorne' izlagačke prostore samo je na nama i na našoj želji da se kroz digitalnu revoluciju i samo društvo mijenja u smjeru u kojem su izlagački resursi na raspolaganju mnogima, a ne samo projektima koji imaju tzv. umjetničku premisu. Umjetnik tako postaje zamašnjak koji određenim kulturnim ili društvenim djelatnicima čiji rad društvo percipira kao polemičan ili polarizirajući, a s jasnom humanističkom premisom, nudi u nekom obliku simbiotičke suradnje nov način kreativnog dokumentiranjaili prikazivanja njihova rada.

 

 

Emil Matešić