Jovica Drobnjak - Ograde svjetla / fotografije

Fotografija je – čini mi se – pouzdano tehničko pomagalo za ispitivanje prostora i vremena u fizičkoj stvarnosti. U tom se smislu ovaj medij može promatrati kroz prizmu terminologije koja se koristi upravo u filozofiji prostora i vremena. Ovdje ponajprije mislim na termine «stanje», «proces» i «događaj». Prvi termin označava registriranje svih objekata koji istovremeno postoje unutar neke prostorne cjeline; drugi termin odnosi se na zamjedbu kako jedno stanje prelazi u drugo, treće, itd. dok trećim nazivamo sam čin prelaska stanja u drugo stanje. Događaj je, ipak, moguće vidjeti samo u kontekstu promjene pojedinačnih fizičkih objekata, ali ne i prostornih situacija. Iz navedenoga je jasno da vrijeme kao takvo nije izgledno zapaziti osim ako ga promatramo u striktnoj vezanosti uz fizičke objekte. S druge strane, neću reći ništa revolucionarno ustvrdim li kako se temeljna funkcija fotografije svodi na registriranje stanja: štogod snimimo sastoji se od najmanje dva objekta, kadrom zahvaćena u zajedničku prostorno-referencijalnu cjelinu.

No, kamera u ruci fotografa ne mora nužno i jedino registrirati stanja objekata; prateći već niz godina rad Jovice Drobnjaka, uočio sam kako njegov fotografski aparat svakim novim ciklusom iznova ispituje upravo pojavu procesa i događaja. Prvim ciklusom «Cvijeća» – sagrađenim oko intimističkih motiva cvjetnih aranžmana, smještenih u dubinski suženom prostoru – Drobnjak je snimljene objekte sagledao tretirajući svjetlost gotovo slikarski, čime nas je suočio s događajem motiva, trenutkom promjene fizičkog objekta u svjetlom interpretiranu grafičku činjenicu. Ciklusom  «Ilegalnih iluminacija» – kojim je zabilježio enterijer znamenitog spomenika Vojina Bakića na Petrovoj gori – Drobnjak je, pak, fotografiji pristupio iz perspektive procesa, odnosno registriranja konstantne promjene koju jedan te isti prostor trpi pod utjecajem svjetlosti.

Ovo navodim zato što se procesualno poimanje motiva u grafičkoj, ali i fotografskoj slici uspostavlja tek u trenutku kao on sam nadraste vlastitu pojedinačnu «objektivnost», te se iz dijela prostora oformi u njegovu cjelinu. Marino Tartaglia je istu situaciju davno naslutio primjećujući kako «motiv je ono u prirodi što je već pripravljeno za sliku», a to znači «trodimenzionalnost motiva dvodimenzionalno opačetvoriti». Jovica Drobnjak se najnovijim ciklusom «Ograde svjetla» poduhvatio upravo takvog posla: prepoznao je HEP-ovu ogradu kao motiv, kadriranjem spljoštio njegovu treću prostornu dimenziju, te, raširivši motiv na cjelinu kadra, u njemu prepoznao potencijal za ispitivanje procesa. Naime, ograde smo u fotografskom vokabularu navikli smatrati praktičnim vodičima  u dubinu fokusiranog prostora, ili, pak, propusnim međama kroz koje je moguće naknadno kadrirati fragmente prostora u drugom planu. U oba slučaja radi se o registriranju stanja u vizualnom polju. Drobnjak je problemu pristupio drugačije, raširivši motiv nizanja rešetki na cjelinu kadra, te tako pretvarajući kameru u sredstvo proučavanja procesa djelovanja svjetlosti na metalnu površinu. Proces se u ovom slučaju očituje kroz kontinuiranu promjenu identiteta uzorka rešetke. Time Drobnjakova fotografija zapravo postaje mjernim instrumentom mijene, odnosno pokazatelj vremena kao takvog.

Najposlije, vratim li se Tartaglijinom učenju o motivu, primjećujem kako je Drobnjak intuirao još jednu – nadasve važnu – slikarevu pouku. Naime,  Tartaglia je savjetovao da se «motiv treba sveobuhvatnim pogledom svesti u monogram». To u prijevodu znači da motiv tijekom transpozicije u sliku valja lišiti elemenata koji nisu integralni dio njegove biti. Jovica Drobnjak studiozno je reducirao svoj motiv ograde od svih događaja koji se ne tiču teselacijskog popunjavanja prostorne rešetke unutar kadra, ali i specifične fakture koju nalazimo na mikrorazini metala, te koja rezultira specifično hladnim kolorističkim efektom. Time je izbjegao nekontrolirano množenje senzacija, te naglasio upravo forte svoje fotografije: procesualnost u vremenu. Majstorstvo.