MARINA MARKOVIĆ: THE ARRANGEMENT - performans i izložba

U utorak, 23. studenog u 19 sati, u Galeriji na katu predstavit ćemo Marinu Marković, vizualnu umjetnicu iz Beograda.

U performansu nazvanom The Arrangement (Sporazum), Marina Marković će se podvrgnuti tetoviranju logotipa Galerije na katu koji će tako postati još jedan logo među mnogima koje je umjetnica već dala tetovirati na svome tijelu. Tetoviranje logotipa institucija koje se bave likovnom umjetnošću i kulturom njezin je cjeloživotni projekt.

S umjetnicom će tijekom i nakon tetoviranja razgovarati Emil Matešić, kustos izložbe.

 

 

Vlastitu kožu valja skupo prodati

Ovaj svijet, moje okruženje, prokleto je i nastrano, pokvareno do same srži, opasno za život i puno zla.

Tu i tamo poneka iskra ljudskosti sijevne, da bi se u tom bljesku jednako brzo ugasila, pala u crnu gustu tintu. U tom mraku bauljamo, mi ljudi, sa željom za preživljavanjem, duboko i čvrsto usidreni u svome tijelu, kostima i koži. Poistovjećeni s fizičkim i materijalnim odrazom našeg otiska u prostoru nastojimo sebi osigurati što tvrđi komad štita od svijeta samoga. U tome ozračju dvije su vrste nas, oni kojim je štit godinama sve deblji i čvršći, te oni kojim je sve tanji i slabiji.

Ovi potonji pustili su kroz svoje sitne pore taj svijet u sebe, nekako se ohrabrili, iz tko će ga znati  kojih špekulantskih razloga, postali su nekako prohodni, prozračni, više ljudski, ranjivi, svoji.

Umjetnost je jedan od njihovih alata kojima polako i uporno buše, prodiru, traže put do nas koji smo okamenili, u željezo se pretvorili, hrđati počeli.

Marina Marković jedna je od tih kojima se štit stanjio, gotovo nestao te joj je samo koža ostala da je dijeli od rasplinuća.

Njezin put i naukovanje u umjetničkom zanatu počinju na studiju slikarstva tijekom kojega brzo shvaća kako je danas jedino pravo platno i moćna slika koju umjetnik može dati svijetu prisustvo vlastitim tijelom i osobom u njemu. Tranzicija od slikarskog u performativno bila je polagana i temeljita. Godine provedene u naukovanju za tako složenu zadaću i ulogu bile su asketske i obilježene čvrstom voljom za postizanjem nedostižnog  savršenstva lišavanjem onoga esencijalnog – hrane. Svaki mudrac ima svoju askezu kojom dolazi do mudrosti. Što je askeza sablažnjivija, mudrost bi trebala biti dublja, ili u ovom slučaju kod Marine, ludost (u smislu zaigranosti životom bez obzira na rizik), iskrenija je i začudnija.

No, sliku i crtež ne zaboravlja, te joj taj posrednički pristup kroz medij crteža, akvarela ili nekog traga u nekom tvrdom mediju postaje odmor, divna meditacija između erosa i smrti na komadu nježnog i tankog papira. Vodom i bojom nastaju tako prizori i slike izgubljenog sna blago perverznog starca ili napaljenog tinejdžera o Edenu punom podatnih žena ili raznih tjelesnih oblika sa ženskim atributima iznad kojih odzvanja mantra o poslušnosti i predanosti. 

Performans kao forma koja prezentira više negoli reprezentira, tj. nudi stvarno i izravno iskustvo, ima svoje korijene u moćnim inicijacijskim obredima primitivnih kultura koji su imali zadatak promijeniti stanje i na koncu svijest onoga koji u ritualu sudjeluje. Danas, ovaj surogat ritualnosti prisutan je u performansu kod nekih umjetnika koji su jedini protagonisti svojih radova u toj formi, te su time utrli put misiji koja može trajati sve dok je njih živih i sve dok im 'srce bije'.

U toj tvrdoj stvarnosti Marinin Eden onih erotiziranih pa politiziranih crteža ona je sama. Njezino  tijelo i duh alat su kojim ostavlja traga prostoru u kojem gostuje performansom jer čin makar i minimalnog prolijevanja krvi kroz ubode iglom za tetoviranje uvijek sa sobom vuče i neke pomalo mistične posljedice.

Slikarstvo koje ovdje vidimo kroz iglu koja tetovira njezinu kožu bušeći je tehnikom koja se, najčešće, izvodi rukom, bez stroja, paradigma je davanja svoga vitalnog organa javnosti na udar i uvid.

Tijelo koje je tako i subjekt koji aktivno sudjeluje, i objekt nad kojim se urbani ritual s primjesom fetišizirane mistike izvodi, kod Markovićke je izmiješan i bez stvarne granice. Ona je sama sebi i protagonist i antagonist.

Tanka živa membrana kože koja dijeli nas od njih, nju od okoline, postala je platno na kojem se teško izbrisivo, možda zauvijek, duboko u kožu utiskuju grafizmi, zapravo logotipi privatnih ili javnih ustanova koje se bave izlaganjem i organizacijom likovnih i kulturnih aktivnosti. Takav sadržaj unesen ružičastom tintom kroz iglu u epidermu trebao bi imati posebno značenje za Marinu, a tetovirano znakovlje svojevrsni je memento, podsjetnik nabijen energijom o samome činu tetoviranja i značenjem tetovaže.

Iza svakog od tih znakova krije se mali ili veći sustav institucija ili ustanova kojemu je zadaća promovirati kreativni rad, davati prostor i glas manjinama svih vrsta, nositi neko nasljeđe duha koji stvara i ostavlja trag u prostoru i vremenu bez pretjerane želje za dominacijom ili ponižavanjem bilo koga. Taj blaženi, izolirani, ponekada moćan, a najčešće nemoćan svijet utočišta umjetničkog stvaranja predstavljen ubodima iglom i tintom na koži, njezina je osobna konstelacija Križnog puta kojim kroči svome spasenju.

Hodočasnički put kojim Marina prolazi, svojevrsni je 'Camino Santiago' od galerije do galerije na kojemu pod svojom kožom sakuplja tetovaže njihovih loga. Ružičasta boja tih logotipa institucija, nazovimo ih za ovu priliku crkvama ili hramovima suvremenog i tolerantnog duha, kolorit je mesa, onoga što se ispod kože krije. Boja je to koji mnogi obožavaju, drugi pak preziru, boja istovremenog bijega od stvarnosti i znak pripadnosti izgrađenome i življenome svijetu vlastite stvarnosti u kojoj je tragedija često pretvorena u glamur. 

Poput neke urbane svetice koja izaziva divljenje (ili žaljenje u nekih)  svojom askezom i odricanjem izgradila je svoju umjetničku hagiografiju, rekli bi suvremenim jezikom – stil. Upravo stil, taj zbir i derivat unutrašnjih i vanjskih manifestacija naše osobnosti i identiteta, njezina je i naša Sveta knjiga kojom nastojimo ostaviti trag u urbanome tkivu sredine u kojoj živimo.

Kad vrijeme na našoj koži odradi svoje, ostavit će snažan grafički zapis naborane kože, no Marinina koža imat će na sebi priču o posebnom putu 'sebedarja' institucijama u kulturi u kojima je ta glamurozna tragičarka plavih očiju prolila kaplje krvi gutajući život pred sobom.

Ovaj svijet, moje okruženje je sveto i lijepo, smisleno do same srži, prilagođeno životu i puno dobrote.

 

Emil Matešić