U petak, 19. siječnja 2018. u 20 sati u Galeriji na katu Kulturno informativnog centra, otvara se izložba Instalacija za zimu Predraga Pavića.

"Čovjek samo što nekamo stigne", rekao je slikar, "već to mjesto ostavlja iza sebe. Pa ipak je sve, svaki predmet, sve što u prolazu upije, skup cijele njegove prapovijesti. Što je čovjek stariji, to se manje zadržava na stvarima koje je već jednom upoznao, proučio, obavio. Stol, krava, nebo, potok, kamen i drvo, sve je to već istraženo. Sada se svime time tek barata. Ti predmeti, cijela planeta izuma, potpuno neshvaćenih... više nisu važna grananja, produbljivanja, nijanse. Čovjek se trudi još samo oko velikih stvari. Odjednom zaviri u arhitekturu svijeta i otkrije ju: univerzalna prostorna ornamentika, ništa više. Iz najmanjih omjera, iz najvećih reprodukcija - čovjek otkriva da je uvijek bio izgubljen. Sa starošću razmišljanje postaje mukotrpno, tek površno pokretanje mehanizma. Bez ikakve zasluge. Kažem drvo, i vidim goleme šume. Kažem rijeka, i vidim sve rijeke. Kažem kuća, i vidim more kuća u gradovima. Kažem li snijeg, to su oceani. Jedna misao pokreće cijelu lavinu. Velika je umjetnost u tome da se razmišlja u velikome kao i u malome, neprestano i istovremeno u svim omjerima..."

Pitao me je li mi hladno. Ne zebe li me. Nije mi bilo hladno.        

                                                                                    (Mraz  Thomas Bernhard )

Umjetnik kojem je bolje ne zamjerati se

Pavić u sadašnjem stvaralačkom ciklusu spada u grupu umjetnika koji majstorski barataju raznim materijalima, tehnikama, idejnim konceptima i zanatskim vještinama te je malo vjerojatno da postoji nešto što on ne bi znao realizirati.

Iza takve potrebe i neprestane potrage za znanjem i usavršavanjem u novim tehnikama je želja za osjećanjem života i stvaranja kroz razne dodirne točke na kojima se susreću prostor i materija. Između ostavljanja traga u prostoru i materiji stoji Pavićev rad i potreba da pod svojim prstima ima cjelovit proces realizacije ideje; svaka faza proizvodnje bez obzira koliko one bile različite, od električnih sklopova do umjetničkog rezbarenja na umanjenim predmetima iz svakodnevnice.

Rad koji je posebno osmišljen za prostor  Galerije na katu, a prikazuje umanjenu peć na drva s dimnjakom koji se širi galerijom jasno pokazuje da svijet koji Pavić stvara i znanja koja koristi ne bi li taj svijet izgradio, imaju u pozadini strast prema kontroli istoga.

Manipulacija dimenzijama, smanjivanje detalja do opsesivne sličnosti izvornima, dodavanje patine, inzistiranje na grizu vremena  koji pokazuje korištenje koje  svaka 'prava' peć ima, te na kraju i poštivanje same uporabne funkcije peći – proizvodnja topline, dovedeni su do savršenstva.  

Peć je prava i radi, postoji za sebe i za druge ima svoju funkciju, a kao takva istovremeno je mali 'slatki ' predmet i užasavajući objekt  koji sadrži sve karakteristike izvorne peći ali to nije.

Ta negacija njezine izvorne veličine i izravna manipulacija dimenzijama sadrži u sebi neku zlokobnu moć i predstavlja umjetnika kojem je bolje ne zamjerati se jer svojim vještinama i kreativnom snagom može stvarnost podrediti sebi.

Pavić je tako urbani woodoo vrač,  umjetnik koji kroz umanjene predmete kontrolira tuđu stvarnost na koju može utjecati i koju nosi pod rukom poštujući sve izvorne postavke i funkcije smanjenog objekta.

Rad na detaljima poput minijaturnih vratiju i kvaka ili cjepanica i koksa za potpalu, te estetsko dotjerivanje kroz predviđanje kako vrijeme, toplina i  uporaba mogu djelovati na ogorjeline na metalnim stranama i vratima minijaturetraže više od zanatske vještine. Za tako nešto potrebna je opsesija, posvećenost i  talent.

U povijesti civilizacije umanjeni predmeti nisu novum, postoje od doba primitivnih kultura do danas.

Plemena Amazone su u smanjivanju glava vidjela duhovnu praksu u kojoj se zrcali dvostruka privlačnost smanjenih predmeta; istovremeno su i zastrašujući, a opet nekako bude zaštitnički poriv u oku promatrača.

Minijature Julija Klovića bile su predmet divljenja i univerzum u kojima su renesansni intelektualci  očima satima lutali, a minijaturne i potpuno funkcionalne makete željeznica predmet su adoracije mnogih bez obzira na uzrast.

Pavićev rad  na drugoj je strani toga trenda minijatura, a u prostoru Galeriji na katu ima dodatnu dimenziju samoponištavanja ili gotovo ironičnog odnosa naspram stvorenoga vidljivog kroz jaki i nabijeni grafizam dimnjaka koji se dinamično lomi kroz bijeli prostor galerije.

Dimnjak je također u funkciji, nije estetski predmet nego je nužan samom procesu sagorijevanja u peći, no on je i ujedno ono što Pavića uzdiže iznad  talentiranog maketara i stavlja ga u kategoriju umjetnika koji svoja tehnička znanja i kreativnost  koristi kako bi stvorio novu zaumnu vrijednost doživljavanja poznatog. Dapače, dimnjak je puno veći, duži i kao objekt prisutniji negoli je to sama peć, ali je ujedno i vodič, putokaz do začudne peći u kojoj gori prava vatra

Recimo laički, Pavić je maketar kao što je u matematici funkcija korijena, tj. umjetnik Pavić traži i pronalazi  korijen iz značenja objekta kojim se bavi, a u umjetničkoj računici rezultat daje potpuno novu vrijednost.

Pavić tako u ovom radu koristi izravno metodu alkemičarske peći u kojoj sagorijeva jedan svijet da bi stvorio jedno potpuno novo, začudno značenje tako blisko stvarnoj funkciji predmeta, a opet tako daleko.

 

Emil Matešić  

 

 Osim performansa na otvorenju izložbe, pozivamo vas i na sljedeće izvedbe koje će se održati 23. 1., 25. 1. i 2. 2. u 20 sati.

Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.