IZLOŽBA / RUŽA HODAK : IZ / VAN

Trajanje izložbe Ruže Hodak "IZ/VAN" u Galeriji na katu produžuje se do 10. 6. 2021. godine.

 

Ruža Hodak, dizajnerica odjeće, uz neprestano intenzivno i istraživanju okrenuto bavljenje modom kao primarnim medijem, hrabro istražuje svoju fascinaciju mnogim drugim formama umjetničkog i zanatskog  izražavanja. 

U Galeriji na katu izlaže crtež dug šesnaest metara koji, fragmentiran u četrdesetak manjih radova povezanih u jedinstvenu cjelinu, prati evoluciju jedne ideje koja se razvija u raznim smjerovima i pod raznim utjecajima. U neku je ruku to prikaz misli, emocije i doživljaja kroz određeni vremenski period, suvremeni zapis egzistencije u tanak i plitak otisak u urbanoj Altamiri našeg postanka i naša neuništiva potreba za ostavljanjem  traga. 

Razlomljenost jedne velike slike ili temeljne vizije koja joj prethodi te spajanje istih u veću ili dužu cjelinu, samo je drugi mediji u kojem Ruža Hodak ostvaruje svoje radove. Mehanizam i načelo stvaranja isti su kao i kod krojenja i spajanja koncem tako razlomljene ideje o nekom (najčešće) uporabnom i odjevnom komadu. Konac, a to je ipak primarno Ružino sredstvo izražavanja i povezivanja, u ovim je radovima dematerijaliziran i pretvoren u sitne poveznice koje vežu tkanje slika jednu za drugu i tako ih nose cijelom dužinom ovoga rada.

 

 

Ruže u Ružinu vrtu

Nije jednostavno preuzeti na sebe svu težinu namjernog ili nenamjernog, manje ili više osviještenog življenja sebe samoga kao umjetničkog djela. Kroz tako postavljeno  „sebeljublje“ Joseph Beuys prvo je osvijestio sebe i svoju poziciju naspram društva, a tek onda, tako okuražen, počeo ju pretvarati u mantru suvremenog življenja. Tvrdnja „Svaki je čovjek umjetnik“ radi toga nešto znači upravo onima koji ne pamte samo posljednje dane koje vide i svjedoče, nego imaju i neko historijsko sjećanje na razvoj odnosa individue i društvene zajednice.

Ruža Hodak prvo intuitivno, a s godinama i sve više osviješteno živi i radi unutar Beuysove mantre o društvu u kojem malignih pojava ne bi bilo kada bi svi mogli sagledati svoju ljudsku i kreativnu vrijednost i moć u namjeri stvaranja društvene skulpture koja živi i pokušava izgraditi društvo razumijevanja i tolerancije. No, ni slon ne leti, pa ni takvo što nije moguće, ali Ruža ne odustaje, te prvo „uređuje svoj vrt… s ružama“, kroz intenzivno i istraživanju okrenuto bavljenje modom kao primarnim medijem, a potom hrabro istražuje svoju fascinaciju mnogim drugim formama umjetničkog i zanatskog izražavanja. Danas, ovim radom u Galeriji na katu vidimo jedan radoznao duh koji koristi osnovnu i primarnu formu likovnog izražaja – liniju i crtež, a pri koncu jednog stvaralačkog postupka pratimo fuziju oba medija u uporabni odjevni predmet.

U ovom crtežu tušem dugačkome 16 metara te fragmentiranome u 40-ak manjih radova koji  predstavlja jedinstvenu cjelinu, lako možemo pratiti evoluciju jedne ideje koja se razvija u  raznim smjerovima i pod raznim utjecajima. U neku je ruku to prikaz misli, emocije i doživljaja kroz određeni vremenski period, neki suvremeni zapis egzistencije u tanak i plitak otisak u urbanoj Altamiri našeg postanka i naša neuništiva potreba za ostavljanjem traga. 

Razlomljenost jedne velike slike ili temeljne vizije koja joj prethodi i spajanje istih u veću ili dužu cjelinu samo je drugi medij u kojem Ruža ostvaruje svoje radove. Mehanizam i načelo stvaranja su isti kao i kod krojenja i spajanja koncem tako razlomljene ideje o nekom (najčešće) uporabnom i odjevnom komadu. Konac, a to je ipak primarno Ružino sredstvo izražavanja i povezivanja, dematerijaliziran je i pretvoren u sitne poveznice koje vežu tkanje slika jednu za drugu i tako ih nose cijelom dužinom ovih radova.

Taj osjećaj za povezivanjem, za cjelinom koja mora biti „konzumna“ i uporabljiva, pristup je  likovnom djelu uzet iz koncepta mode koja ima definiranu svrhu. Za razliku od mode, crtež nema svrhu izuzev one da bude svjedokom svome autoru i estetski užitak i misaona zagonetka promatraču. Eklekticizam Ružinih crteža krade i posuđuje iz kraljevstva svijesti i podzemlja podsvijesti, uzima i od Šuteja, i od Riberina Aster Blistoka, ili Jacovittijeva Cocco Billa, stvarajući tako autorsku rijeku crteža koja s koloriranim pritocima pokazuje vještog crtača koji svoj talent koristi s lakoćom kako bi stvorio novus mundus koji je u stanju uvući i utopiti u svojim virovima zainteresiranog promatrača.

U vremenu kad je dobar dio umjetnosti postao političko oružje izravne poruke o nekoj manje ili više važnoj društvenoj nepravdi, a radovi koji ne uključuju neku od traženih koordinata angažiranosti postaju manje vrijedni, Ružini crteži dolaze kao svojevrsni retrogradni korak.

Pogled je to u vrijeme kada je umjetnost i rad u nekom klasičnom mediju bez jasno prepoznatljive društvene kritike bio samo odraz „unutarnjeg stanja“ autora i dekorativna  namjera koja se kupuje na metre ili kvadrate ili u slučaju skulpture na visinu i širinu. No, danas je takav pristup ustvari politički način djelovanja u kulturi jer se, neopterećen bilo kakvom neutemeljenom kritikom „onoga drugoga“, bavi prvenstveno i isključivo samim sobom. Ruža uzgaja ruže u svome vrtu koji ima pod kontrolom i za koji je odgovorna.

Imamo li i mi svoj vrt u kojem smo prije svih odgovorni sebi i svome etosu, a tek onda, tako okuraženi uzgojenim ružama, i drugima, svijetu oko nas?

Emil Matešić