TX OGLEDALO, Martina Reinharta i Virgila Widricha

U petak 1. 10. 2021. u KIC-ovoj Galeriji na katu, u19 sati, otvara se izložba TX OGLEDALO, Martina Reinharta i Virgila Widricha (Austrija).

U radu „TX ogledalo“ posjetilac se nalazi pred uspravnim LCD ekranom na kojemu može u stvarnom vremenu uz popratnu glazbu, pratiti transformacije svoga lika i prostora u kojem se nalazi. Manipulacija likom promatrača koja ga mijenja u stvarnom vremenu, a samo korak dalje od njegova stvarnog izgleda, daje ovome radu visoku vrijednost i odaje vještinu u korištenju programiranja i samoga koncepta video umjetnosti.

Izložbu su financijski pomogli Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH i Austrijski kulturni forum.

 

Etički pejzaži transfiguracije stvarnosti

Sve pojavnosti koje našim čulima možemo prepoznati i razumom obraditi imaju lice i naličje, dvije strane, od kojih jedna najčešće ima komunikativnije lice, dok ona druga predstavlja pozadinu, najčešće teško shvatljivu neupućenima.

Čak i drevne priče na kojima se temelje religije i vjerovanja, imaju dvije strane, jednu koja promovira ljubav i mir, i drugu, koja govori koliko je to složeno postići ili razumjeti te često vodi u likvidacije cijelih naroda. Naposljetku, i mi kao svojevrsni konstrukt misli, ideja te postupaka nismo u stanju izbjeći tu dualnost. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, složena smo bića, često nerazumljiva i samima sebi.

Umjetnost u tome kontekstu jedan je od alata koji mogu pomoći kako bi uz nešto ili nimalo truda dokučili nešto o samima sebi i svijetu u kojem živimo. No i sama umjetnost dvosjekli je mač, ujedno i avangarda društvene promjene i katalizator konzervativnih tendencija, koja istovremeno ima moć gurati i probijati naprijed, te s druge strane zaustavljati ili održavati status quo.

Radovi Virgila Widricha od samih početaka pripadaju sklopu koji je po odabiru medija jednostavno namijenjen guranju naprijed, istraživanju lica, a posebice naličja te postavljanju pitanja kako i zašto naličje tako funkcionira i kako se naličjem može manipulirati. Razvoj tehnologije, te unutar nje i same umjetnosti digitalnog doba koja u svojoj pojavnosti pred konzumentom ima neki oblik likovnosti kao krajnji rezultat, predmet je njegovog intenzivnog i dugogodišnjeg istraživanja.

Prvi put predstavljen u Hrvatskoj, pred nama je umjetnik filozof čiji radovi pobuđuju metafizička i filozofska pitanja o susretu tehnologije i fizičkog svijeta te dimenzija vremena u istome. Ovom interaktivnom video instalacijom pokazuje se kako jednostavno i komunikativno može biti lice, dok je naličje vrlo složeni i inovativni skup ništica i jedinica.

’TX ogledalo’’ sljednik je magičnih ‘analogih’ ogledala često postavljanih u cirkusima ili Kućama čudesa u kojim su izazivali strah ili smijeh u onih koji se ogledaju. Ovo digitalno ogledalo to, međutim, ne čini nikada na isti način te odrazu tj. snimci dodaje trajanje u vremenu unutar kojega se događa manipulacija snimkom. Tehnologija i unaprijed pripremljeni program postaju tako suautori rada koji promatrača mijenja (deformira) u tijeku vremena ne čineći to nikada na isti način.

Stvarati danas u virtualnome svijetu od početnog je subverzivnog i avangardnog postalo, zapravo, znak predaje Velikom bratu, moćnoj i svevidećoj tehnologiji koja guta svoje revolucionare i razvija se brzinom kojom umjetnost često može biti samo komentator ili kritičar, a nikako diverzant ili terorist.

Suvremene političke tendencije, kako one konzervativne, tako i progresivne, tehnologiju žele iskoristiti kako bi ljudsko biće svele na teško pokretljivog građanina s omeđenim radijusom kretanja. Raznim postupcima i protokolima građanina se tjera na preuzimanje osobnog digitalnog avatara za prisutnost u korporativno ili državno kontroliranoj virtualnoj stvarnosti, nazovimo to digitalnoj Državi. Ta, buduća verzija interneta, Metavers, opet će nužno uključivati niz umjetničko-dekorativno- primijenjenih aktivnosti koje će najčešće proizići iz raznih savjeta niza stručnih kadrova koji se bave maskiranjem naličja i uljepšavanjem lica tehnologije.

 Virgilova umjetnost doima se kao jedna od prethodnica dizajna virtualne stvarnosti, Metaversa, te postavlja pitanje etičke i moralne odgovornosti umjetnika u sudjelovanju u korporativno-političkoj transfiguraciji stvarnosti.

Digitalni umjetnici koji stvaraju ‘pejzaže transfigurirane stvarnosti’ prvi su koji bi se trebali zapitati je li ona nužna uopće ili je samo proizvod nerazdruživog i sve intenzivnijeg sraza privatnih tehnoloških kompanija i visoke politike. Lice i naličje novog zavodljivog i svedostupnog svijeta zapravo su dva sasvim odvojena entiteta. Umjetnici koderi, tj. novomedijski umjetnici koji su ovladali naličjem (programiranjem) i licem (slikom koja predstavlja program), u narednih nekoliko godina odigrat će važnu ulogu u razvoju i implementaciji vizualnih vrijednosti. Njihovi radovi rastakat će prostor i vrijeme te iz deformacija istoga stvarati ‘zanimljive pojave’ koje će možda potpuno izbaciti iz uporabe pojam umjetnost. Koja je uloga umjetnosti u Metaversu kada je i samo življenje u njemu nematerijalno i odvojeno od naše svijesti jer je zasnovano na našim potrebama što ih je programirao osnivač ili vlasnik Mreže svih mreža?

Od antičkih umjetnika do Leonarda i Michelangela, od Duchampa do Beuysa umjetnost je uvijek pratila ili se referirala na tehnološki razvoj, no rijetko kada je težila dekodiranju istoga. Danas, kada smo na putu da doista svu našu egzistenciju i potrebe ostvarujemo putem virtualne stvarnosti ne sudjelujući u stvarnom ‘prirodnom životu’, postavlja se pitanje koji će od umjetnika ponuditi kôdkojim će se program okrenuti protiv samoga sebe.  

Koji je to novi Leonardo koji će dostignuća tehnologije iskoristiti kako bi unio više humanosti i Ljepote u naše živote, tj. koji će od njih imati dovoljno kreativnosti da ubaci u sustav krticu i virus kojoj će zadatak biti srušiti cijeli Novi internet i vratiti stvari na početak, povratiti nas prirodi.  

Postoji li digitalni Mesija koji će reprogramirati kôd i tako srušiti u pravom trenutku i lice i naličje privatno-državnog projekta koji nas pretvara u brojeve i virtualne državljane potrebama koje povećavaju bogatstvo manjeg broja, a osiromašuju većinu?  

 Je li Virgil jedan od njih? Možda, no prvi Matrix je odavno snimljen, i čini se da nije baš u potpunosti znanstvena fantastika, možda prije znanstvena  špekulatistika. 

Emil Matešić