2. dan ARTERIE nedjelja / AMADEUS / NICO, 1988

9. 12. NEDJELJA

17 H

AMADEUS (redateljska verzija)

Miloš Forman • SAD • 1984  • 180' • DCP

režija: Miloš Forman • scenarij: Peter Shaffer prema vlastitom kazališnom komadu • fotografija: Miroslav Ondříček • uloge: F. Murray Abraham, Tom Hulce, Elizabeth Berridge, Roy Dotrice, Jeffrey Jones • nagrade i festivali: Oscari 1984 – najbolji film, režija, adaptirani scenarij, glavni glumac, scenografija, kostimografija, zvuk i šminka • žanr: igrani

Nekadašnji službeni bečki dvorski skladatelj Salieri pokušao je počiniti samoubojstvo u ludnici. Svećeniku koji ga je došao ispovijedati priča o svojoj (subjektivno doživljenoj) krivnji za preranu smrt mladog glazbenog genija Mozarta. Film u analepsama pripovijeda odnos između Mozarta i Salierija, viđen iz Salierijeve perspektive, a počinje njegovim putovanjem u Salzburg da čuje mladog virtuoza. Paradoksalno je da samo on shvaća svu veličanstvenost Mozartove glazbe, ali istodobno zabrinut za svoj položaj, nastoji uništiti njegovu karijeru, pa i život. Amadeus ne pretendira na povijesnu istinu i predstavlja se kao subjektivno Salierijevo tumačenje događaja, a tematski je blizak Formanovim prethodnim ostvarenjima – riječ je o još jednom u nizu njegovih filmskih portreta buntovnika protiv društvenih normi koje je nastavio vješto skicirati i nakon prebjega u Hollywood povodom sovjetske okupacije Čehoslovačke. Formanov Mozart zamišljen je kao hipijevski buntovnik à la Berger i McMurphy, naoko luckasti ali zapravo lucidni mladić u borbi protiv uštogljene gerijatrije. Iako njegova vizija slobodoumnog umjetnika u borbi protiv društvenih konvencija djeluje pomalo naivno iz perspektive današnje infantilne etape neoliberalnog Zapada koja gotovo religiozno štuje ekshibicionizam, ona svejedno nosi dražestan otisak vremena kada sloboda još uvijek nije značila samo slobodu da se kupuje i bude kupljen. U nezaboravnoj finalnoj sceni oronuli Salieri, dok ga u kolicima vuku po hodnicima psihijatrijske ustanove koja mu je postala novi dom, grotesknim cerekom urla: „Svi smo mi mediokriteti! Živjeli mediokriteti!“ Njegova anatema nikada nije odzvanjala istinitije nego li u ovo doba ambalaže koje prezire svaki sadržaj. Vrijedi stoga na sat-dva, pa i tri koliko traje ova redateljska verzija, prisjetiti se razlike između stvaralaštva i puke invencije, između kreativnog procesa koji odlikuju duhovna i društvena matrica te trivijalne razonode u kojoj umjetnost postaje dosjetka, a umjetnik vješti opsjenar.

20 H

NICO, 1988. 

Susanna Nicchiarelli • Italija, Belgija • 2017 • 93' • DCP

režija: Susanna Nicchiarelli • scenarij: Susanna Nicchiarelli • fotografija: Jacopo Farina  • uloge: Trine Dyrholm, John Gordon Sinclair, Anamaria Marinca, Sandor Funtek  • nagrade i festivali: Venice Film Festival 2017 – nagrada Horizonti • žanr: igrani

Film ceste prati posljednje godine u životu Christe Päffgen poznatije pod pseudonimom Nico i donosi drugu, manje poznatu stranu priče o ikoni 1960-ih. Nico vodi samotnjačku egzistenciju u Manchesteru, daleko od glamuroznih šezdesetih kada je bila Warholova muza i pjevačica The Velvet Undergrounda. Naizgled pala zvijezda nakon što je navršila četrdesetu stvorila je jednu od najoriginalnijih glazbi 1970-ih i 1980-ih dostojnu „svećenice tame“ kako su je zvali. Melankolična i beskompromisna glazbenica bori se s ovisnošću i vlastitim demonima, te pokušava obnoviti odnos sa sinom nad kojim je odavno izgubila skrbništvo. Ponovno nastupa na nagovor menadžera Richarda koji je ohrabruje da krene na novu europsku turneju. Legendarnu teutonsku glazbenicu tumači Trine Dyrholm, danska pjevačica i omiljena glumica Susanne Bier i Thomasa Vinterberga, dobitnica Srebrnog medvjeda na Berlinaleu 2016. godine.